Godinu dana bez poseta, jedan poziv i tajna tasta: Šta se zaista krilo iza njegovog iznenadnog dolaska?
“Zašto baš sada?” pitao sam se dok sam gledao u ekran telefona. Na njemu je pisalo: “Tast Zvonko zove.” Godinu dana nije nam se javio, ni poruka, ni poziv, ni čestitka za rođendan. Marija je sjedila na kauču, umorna od još jednog dana u banci, a ja sam pokušavao izračunati koliko nam još treba da skupimo za kaparu za stan. Zvonko je bio tema o kojoj nismo rado pričali. Njegov odnos s Marijom bio je napet otkad je njena majka umrla, a meni nikad nije oprostio što nisam “pravi muškarac” – kako je znao reći – jer nisam imao stalni posao kad smo se vjenčali.
“Javi se,” rekla je tiho, gledajući me ispod obrva. “Možda mu nešto treba.”
Stisnuo sam zube i pritisnuo zeleno dugme. “Halo?”
“Ivane, sine, došao bih sutra kod vas. Ima nešto važno.”
Nije pitao može li, nije objasnio zašto. Samo je rekao i prekinuo. Marija je šutjela, ali sam vidio da joj ruke drhte.
Sutradan, dok smo čekali Zvonka, stan je bio napet kao žica. Naš mali podstanarski stan u Novom Zagrebu odjednom mi se činio još manjim. Zvonko je ušao bez pozdrava, sjeo za stol i pogledao nas kao da smo mu dužnici.
“Imam jednu ponudu za vas,” rekao je bez uvoda. “Prodajem kuću u Bosni. Ako mi pomognete da to završim, pola novca ide vama za stan.”
Pogledao sam Mariju. Oči su joj bile pune suza, ali nije progovorila.
“Zašto baš sada?” pitao sam.
Zvonko je uzdahnuo. “Nisam vam sve rekao… Kuća nije samo moja. Ima još jedan suvlasnik. Vaša majka… imala je sestru. Nikad vam nisam rekao. Ona sad traži svoj dio. Ako vi odete tamo i nagovorite je da proda svoj dio, sve ide brže.”
Marija je ustala naglo, stolica je pala na pod. “Ti si cijeli život lagao! Rekao si da mama nema nikoga! Kako si mogao?”
Zvonko je šutio. Ja sam osjećao kako mi srce lupa u grlu. S jedne strane, novac nam je trebao više nego ikad. S druge strane, znao sam da ako pristanem na ovu igru, možda više nikad neću moći pogledati Mariju u oči.
Te noći nismo spavali. Marija je plakala tiho, a ja sam gledao u plafon i razmišljao o svemu što smo prošli – selidbe iz stana u stan, poniženja kod gazda, beskrajne rasprave oko novca.
Ujutro sam otišao na posao ranije nego inače. Radio sam kao vozač dostave i svaki kilometar tog dana bio mi je težak kao kamen na leđima. Razmišljao sam o Zvonku – čovjeku koji nikad nije znao reći “oprosti”, koji je uvijek mislio da može sve kupiti ili riješiti novcem.
Kad sam se vratio kući, Marija me čekala s koferom u ruci.
“Idem kod tete Ljiljane,” rekla je tiho. “Moram znati istinu. Ako želiš, idi sa mnom. Ako ne… razumjet ću.”
Nisam mogao pustiti da ide sama. Sjeli smo u stari Golf i krenuli prema Bosni, prema selu koje sam do tada poznavao samo iz priča.
Putovanje je bilo tiho, ali napeto. Kad smo stigli pred kuću Ljiljane, srce mi je tuklo kao ludo. Otvorila nam je vrata žena slična Mariji – ista kosa, isti osmijeh.
“Znam zašto ste došli,” rekla je prije nego što smo išta rekli. “Vaš otac… vaš tast… nije loš čovjek, ali boji se prošlosti više nego što voli budućnost svoje kćeri. Ja neću prodati svoj dio kuće dok ne sjednemo svi za isti stol i kažemo istinu jedni drugima.”
Te večeri sjedili smo svi zajedno – Marija, Ljiljana, Zvonko i ja. Istina je izlazila polako, kroz suze i tišinu. Zvonko je priznao da se bojao da će izgubiti Mariju ako sazna za sestru njene majke; Ljiljana je pričala o danima kad su bile djeca i o tome kako su ih rat i siromaštvo razdvojili.
Na kraju večeri Zvonko je prvi put zagrlio Mariju otkad znam za njih dvoje.
Vratili smo se u Zagreb s osjećajem olakšanja, ali i gorčine. Novac više nije bio važan kao prije – sada smo znali da porodica vrijedi više od bilo kakve kuće ili stana.
Danas sjedim na istom kauču na kojem sam prije godinu dana čekao poziv koji će promijeniti sve. Gledam Mariju kako pije kavu i smije se nečemu na mobitelu.
Pitam se: Koliko smo spremni žrtvovati zbog novca? I koliko nas porodične tajne mogu udaljiti jedne od drugih prije nego što shvatimo šta nam je zaista važno?