Između Dugova i Majčinske Ljubavi: Moja Borba za Svoje Dijete
“Ivana, molim te, ne mogu više sama!” – glas moje svekrve Zlate odjekivao je kroz slušalicu, dok sam pokušavala smiriti sina koji je plakao jer mu je nestala omiljena igračka. Bio je to još jedan običan četvrtak navečer u našem malom stanu na Trešnjevci, ali meni se činilo kao da mi se svijet ruši.
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, zureći u papir s popisom dugova koje je njegova majka nakupila. “Ivana, ona će završiti na ulici ako joj ne pomognemo. Znaš da nema nikoga osim nas,” rekao je tiho, izbjegavajući moj pogled.
“A što je s nama? Što je s našim sinom?” – pitala sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. “Već mjesecima sve što zaradimo odlazi na Zlatine kredite i račune. Filip me jedva vidi, stalno radim prekovremeno da pokrijemo troškove.”
Dario je šutio. Znao je da sam u pravu, ali osjećaj krivnje prema majci bio je jači od svega. Njegov otac je umro prije dvije godine, a Zlata se nije snašla – upala je u dugove zbog loših odluka i povjerenja u pogrešne ljude.
Imali smo dva stana: moj dvosobni na Knežiji, koji sam naslijedila od bake, i njegov jednosobni u centru grada. Dario je predložio da iznajmimo moj stan jer “bolje se iznajmljuje”, a njegov ćemo prodati kako bismo pokrili dio Zlatinih dugova. Pristala sam, misleći da će to biti privremeno rješenje.
Ali privremeno se pretvorilo u godine. Moj stan je donosio dobru najamninu, ali svaki mjesec novac je odlazio na Zlatine rate i kamate. Filip je rastao, a ja sam ga viđala samo navečer, umorna i nervozna. Počela sam gubiti strpljenje – prema Dariju, prema Zlatinoj pohlepi, prema sebi.
Jednog dana Filip me pitao: “Mama, zašto uvijek ideš na posao kad ja dođem iz vrtića? Zašto ne možeš biti sa mnom kao mama od Lejle?” Nisam imala odgovor. Suze su mi navrle na oči dok sam ga grlila.
Moja sestra Ana često mi je govorila: “Ivana, moraš misliti na sebe i svoje dijete. Dario mora preuzeti odgovornost za svoju majku. Ne možeš ti nositi sve na leđima.” Ali kako reći mužu da biram sina umjesto njegove majke? Kako objasniti Filipu da mama nije tu jer spašava nekog drugog?
Jedne večeri, dok smo Dario i ja sjedili u tišini nakon još jedne svađe oko novca, rekla sam mu: “Ne mogu više ovako. Filip me treba. Ne želim da me pamti kao umornu i odsutnu majku. Ako ti ne možeš postaviti granice svojoj majci, ja ću morati postaviti svoje.”
Dario me gledao kao da me prvi put vidi. “Ivana… pa ona će propasti bez nas!”
“A što ako propadnemo mi? Što ako izgubimo Filipa?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – svoje vrijeme, energiju, čak i vlastitu sreću – zbog tuđih grešaka. Sjetila sam se kako sam kao djevojčica sanjala o velikoj obitelji punoj ljubavi i podrške, a sada sam bila zarobljena između tuđih očekivanja i vlastitih potreba.
Sljedeći dan otišla sam kod Zlate. Sjela sam nasuprot nje u maloj kuhinji punoj računa i podsjetnika na neplaćene dugove.
“Zlata, moramo razgovarati. Više ne možemo ovako. Filip me treba, a ja više ne mogu raditi dva posla da bih pokrivala vaše dugove. Morate pronaći drugo rješenje – prodati nešto, dogovoriti reprogram s bankom… Ne mogu više žrtvovati svoje dijete zbog vaših grešaka.”
Zlata je šutjela dugo vremena. Oči su joj bile pune suza, ali nisam popustila. Prvi put sam osjetila olakšanje – kao da sam skinula ogroman teret s leđa.
Dario je bio ljut nekoliko dana, ali onda je shvatio da nema izbora. Počeo je tražiti dodatni posao, a ja sam napokon mogla provoditi više vremena s Filipom. Počeli smo zajedno kuhati, igrati se u parku i čitati priče prije spavanja.
Nije bilo lako – osjećaj krivnje me još uvijek proganjao, ali znala sam da sam napravila ono što moram za svoje dijete.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična što sam izabrala svoje dijete ispred tuđe majke? Gdje završava odgovornost prema obitelji, a počinje briga za vlastitu sreću? Što biste vi učinili na mom mjestu?