Između krivnje i čežnje: Moj život u sjeni obitelji
“Ne možeš ti još imati djecu, Jasmin. Dok su Adnanova djeca mala, ne želim da se obitelj razdvaja. Moraš razumjeti, za dobro svih nas.” Glas mog oca, Ibrahima, odzvanjao mi je u ušima dok sam zurio kroz prozor naše stare kuće u Travniku. Kiša je lupkala po staklu, a ja sam osjećao kako mi se grlo steže. Nisam mogao izgovoriti ni riječ. Samo sam klimnuo glavom, kao i uvijek.
Adnan, moj stariji brat, sjedio je za stolom s osmijehom na licu, dok su njegova djeca trčkarala oko njega. Majka, Senada, donosila je kavu i kolače, a otac je gledao Adnana s ponosom koji nikad nisam vidio u njegovim očima kad bi pogledao mene. Ja sam bio onaj drugi sin. Onaj koji sluša, šuti i živi za mir u kući.
“Jasmin, hajde pomozi bratu oko auta,” dobacio je otac. Nisam imao izbora. Uvijek sam bio tu da pomažem, da popunjavam praznine koje Adnan nije stigao ili nije htio popuniti. Nikad nisam pitao što ja želim. Nikad nisam imao priliku.
Kad sam upoznao Lejlu, mislio sam da će se sve promijeniti. Bila je topla, nježna i puna razumijevanja. Prvi put u životu osjećao sam da me netko vidi onakvim kakav jesam, a ne samo kao Adnanovog brata ili Ibrahimovog sina. Lejla i ja smo sanjali o maloj kući na periferiji Sarajeva, o dvoje djece i vrtu punom ruža. Ali svaki put kad bih spomenuo djecu, sjetio bih se očeve zabrane.
“Zar ćemo cijeli život čekati?” pitala me Lejla jedne večeri dok smo šetali uz Miljacku. “Tvoj brat ima dvoje djece, tvoji roditelji su živi i zdravi… Što još čekamo?”
Nisam znao što da joj kažem. Osjećao sam se kao kukavica. “Lejla, znaš kakav je moj otac… Ako sad dobijemo dijete, on će poludjeti. Rekao je da će nas izbaciti iz kuće. Ne mogu to majci napraviti.”
Lejla je šutjela dugo, a onda mi tiho rekla: “A što ćeš napraviti sebi?”
Te riječi su me proganjale noćima. Počeo sam izbjegavati obiteljske ručkove, ali otac bi me uvijek pronašao. “Jasmin, moraš biti strpljiv. Tvoj brat ima puno obaveza, ti si mu podrška. Kad njegova djeca porastu, doći će red na tebe.”
Ali godine su prolazile. Adnanova djeca su rasla, ali otac nikad nije rekao da je vrijeme za mene. Uvijek je bilo nešto novo: “Sad je kriza na poslu”, “Sad je bolest u familiji”, “Sad nije vrijeme za slavlje”.
Lejla je postajala sve tiša i udaljenija. Jednog dana došla je s koferom u ruci.
“Jasmin, volim te, ali ne mogu više čekati tuđe dozvole za svoj život. Ako ne možeš stati iza nas, onda moram otići.”
Gledao sam je kako odlazi niz stepenice naše zgrade u Novom Sarajevu i znao sam da gubim jedinu osobu koja me voljela zbog mene.
Nakon toga sam pao u rutinu: posao u banci, povremeni susreti s roditeljima i bratom, prazne večeri ispred televizora. Ponekad bih vidio Lejlu na ulici s nekim drugim muškarcem i osjetio bih bol koja me parala iznutra.
Jedne večeri, dok sam sjedio s majkom u kuhinji, skupio sam hrabrost.
“Mama… Zašto uvijek moram biti ja taj koji žrtvuje sve? Zar ja nemam pravo na sreću?”
Majka me pogledala tužno. “Sine… Tvoj otac se boji da će se obitelj raspasti ako svatko krene svojim putem. On misli da te štiti… Ali možda griješi.”
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što sam propustio zbog tuđih strahova i očekivanja. O svemu što sam mogao biti da sam imao hrabrosti reći ‘ne’.
Nekoliko mjeseci kasnije Adnan je najavio treće dijete. Otac je bio presretan.
“Vidiš li sad zašto si morao čekati? Obitelj raste!” rekao mi je.
Ali ja više nisam mogao čekati. Otišao sam kod Lejle i pokucao na vrata.
“Znam da sam bio slab. Znam da sam te povrijedio… Ali više ne mogu živjeti po tuđim pravilima. Ako mi možeš oprostiti, želim pokušati opet — ovaj put kao svoj čovjek.”
Lejla me gledala dugo bez riječi. Oči su joj bile pune suza.
“Jasmin… Život ne čeka nikoga. Ako si spreman boriti se za nas — možda još nije kasno.”
Danas živimo zajedno u malom stanu na Grbavici. Još nemamo djece, ali prvi put osjećam da dišem punim plućima.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi tuđe živote iz straha od razočaranja? Koliko nas nikada ne postane ono što želi biti — samo zato što nas sputava obiteljska sjena?