Kad ljubav ostane bez odgovora: Priča o mojoj sestri Sanji
“Ne mogu više, Ivana. Ne mogu više čekati da mi se jave. Znaš li kad sam zadnji put čula Anu? Prije tri mjeseca. A Marko? On samo pošalje poruku za Božić i Uskrs. Kao da sam duh. Kao da nisam ona ista mama koja je sve dala za njih.” Glas moje sestre Sanje drhtao je dok je sjedila na rubu kreveta, pogleda prikovanog za prozor kroz koji je ulazila siva, zagrebačka jesen.
Sjedila sam nasuprot nje, stisnutih šaka, osjećajući nemoć i bijes. Gledala sam Sanju kako stari preko noći, kako joj bore na licu postaju dublje, a oči sve tužnije. Sjećam se dana kad je bila najživlja žena koju sam poznavala – uvijek spremna za šalu, uvijek s osmijehom za svakoga, pogotovo za svoju djecu. Sjećam se kako je trčala po kiši da bi stigla na Aninu priredbu u školi, kako je Marku šivala kostime za maškare do kasno u noć. Sjećam se i kako je ostala sama kad ih je njihov otac napustio, i kako nije dopustila da im išta fali.
“Možda su samo zauzeti… Znaš kakav je život danas, posao, djeca…” pokušala sam opravdati njihovu šutnju, ali riječi su mi zvučale prazno čak i meni samoj.
Sanja me pogledala s gorčinom. “Zauzeti? Ivana, ja sam radila dva posla da ih prehranimo. Nikad nisam bila previše zauzeta za njih. Nikad!”
Tišina se uvukla među nas poput hladnog vjetra. Nisam znala što reći. U meni se miješala tuga zbog Sanje i ljutnja na Anu i Marka. Kako su mogli zaboraviti ženu koja im je dala sve? Kako su mogli ne primijetiti da im majka vene od samoće?
Sanja je počela kašljati, onim suhim, upornim kašljem koji ju je mučio već mjesecima. Liječnici su rekli da su joj pluća slaba, da mora mirovati, ali tko će joj pomoći? Ja sam dolazila koliko sam mogla, ali imam i svoju obitelj, posao, unuke… A Ana i Marko? Oni žive u istom gradu, ali kao da su na drugom kontinentu.
Jednog dana odlučila sam ih nazvati. Prvo Anu.
“Zdravo, Ana. Kako si?”
“Dobro sam, teta Ivana. Evo, trčim s posla na trening s djecom. Što ima?”
“Sanja nije dobro. Zabrinuta sam za nju. Trebala bi joj pomoć… ili barem društvo. Znaš koliko joj značiš.”
S druge strane tišina.
“Znam… Ali stvarno nemam vremena sad. Djeca su mi stalno bolesna, muž radi prekovremeno… Javit ću joj se kad uhvatim vremena.”
“Ana, ona te treba sada. Ne sutra, ne kad bude kasno. Sjećaš li se svega što je ona učinila za tebe?”
Osjetila sam kako joj glas postaje hladan.
“Teta Ivana, nije to tako jednostavno. I ja imam svoj život.”
Spustila sam slušalicu osjećajući gorčinu u ustima.
Marko nije ni odgovorio na poruku.
Tih dana Sanja je sve više tonula u apatiju. Gledala je kroz prozor satima, kao da čeka da se netko pojavi na vratima. Ponekad bi uzela stari album sa slikama i šutke listala stranice.
Jedne večeri dok sam joj donosila juhu, zatekla sam je kako tiho plače.
“Ivana… Jesam li ja nešto pogriješila? Jesam li ih previše voljela? Jesam li ih razmazila? Zašto me sada nema nigdje u njihovim životima?”
Nisam znala što reći. Samo sam sjela kraj nje i zagrlila je.
Prolazili su tjedni. Sanjino zdravlje se pogoršavalo. Liječnici su rekli da bi trebala na rehabilitaciju, ali lista čekanja je bila dugačka, a privatno nismo mogle platiti.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to Ana.
“Teta Ivana… Čula sam od susjede da mama nije dobro. Možeš li mi javiti kad bude nešto ozbiljno? Ne bih voljela da me prozivaju ako nešto propustim…”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“Ana, tvoja majka te treba sada! Ne kad bude kasno!”
Ali Ana je već bila otišla.
Sanja je sve više gubila volju za životom. Počela je odbijati hranu, nije htjela ustajati iz kreveta.
Jednog jutra našla sam je kako sjedi na rubu kreveta s pogledom u prazno.
“Ivana… Znaš li što me najviše boli? Ne to što me boli tijelo… nego što me boli duša. Što sam cijeli život davala ljubav, a sada nemam kome ni reći laku noć.”
Nisam mogla izdržati suze.
Kad je Sanja završila u bolnici zbog upale pluća, Ana i Marko su došli – ali samo zato što ih je liječnik nazvao i rekao da bi bilo dobro da dođu “dok još ima vremena”.
Stajali su kraj njenog kreveta nespretno, kao stranci.
“Mama… Jesi li dobro?” pitala je Ana tiho.
Sanja ih je pogledala umorno i samo klimnula glavom.
Marko je gledao u pod.
Kad su otišli nakon deset minuta, Sanja me pogledala i rekla:
“Ivana… Jesi li vidjela? Došli su jer su morali, ne jer su htjeli.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno, o svemu što je Sanja žrtvovala za svoju djecu – a sada leži sama u bolničkoj sobi dok joj djeca žive svoje živote kao da ona ne postoji.
Pitam se gdje smo pogriješili kao obitelj? Gdje smo kao društvo izgubili osjećaj za zahvalnost i brigu o onima koji su nas odgojili? Je li moguće da ljubav koju damo može ostati bez odgovora?