Kad ti kćerka postane tuđa: Priča o izgubljenoj bliskosti
“Ne mogu, tata. Dino ne voli takva okupljanja. Znaš kakav je on.”
Gabriellin glas bio je tih, gotovo sramežljiv, kao da se boji vlastitih riječi. Stajala je na pragu dnevne sobe, držeći mobitel u ruci, dok sam ja sjedio za stolom s tortom koju sam sam napravio za svoj šezdeseti rođendan. Svi su već stigli: moj brat Zvonimir, sestra Marija, čak i stari susjed Ante koji jedva hoda. Samo nje nije bilo.
“Gabriella, pa to je moj rođendan! Tvoj otac sam! Zar ti je Dino važniji od mene?” glas mi je zadrhtao, više od tuge nego od ljutnje.
Pogledala me kratko, pa spustila oči. “Nije to tako… Samo… Dino ima težak dan na poslu. Ne želi da idem bez njega. Obećala sam mu da ću biti uz njega kad mu je teško.”
U tom trenutku, kao da mi je neko iščupao srce iz grudi. Moja Gabriella, ona koja je nekad trčala meni u zagrljaj kad bi pala s bicikla, sada ne može doći na moj rođendan jer njen muž “ne voli okupljanja”.
Sjećam se dana kad mi je prvi put rekla za Dinu. Bio je to običan jesenji dan u Sarajevu, miris kestena u zraku, a ona je blistala od sreće. “Tata, upoznala sam nekog posebnog! Zove se Dino, iz Mostara je, radi u banci.” Tada sam bio sretan zbog nje. Nisam mogao ni zamisliti da će taj isti Dino jednog dana postati zid između nas.
Prije braka, Gabriella i ja smo imali rituale: subotom bismo išli na pijacu, kupovali svježe voće i povrće, šalili se s prodavačima. Nedjeljom bismo zajedno gledali stare jugoslavenske filmove i smijali se glupostima iz mladosti. Sve se to promijenilo kad se udala.
Prvo su nestale subote na pijaci. “Dino voli spavati duže vikendom,” rekla bi mi kroz smijeh. Onda su nestale i nedjelje. “Dino želi da provodimo vrijeme zajedno kod kuće.” U početku sam mislio da je to normalno – mlad par, zaljubljeni, žele svoj mir. Ali s vremenom sam shvatio da Gabriella više nije ona ista djevojka.
Jednom sam pokušao razgovarati s njom ozbiljno. “Gabriella, jesi li sretna?” pitao sam dok smo sjedili na klupi u parku ispod lipe.
Pogledala me zbunjeno. “Naravno da jesam, tata. Dino me voli. Samo… znaš kako je on malo posesivan. Voli da zna gdje sam i s kim sam.”
“Ali ti nisi njegova imovina! Ti si moja kćerka! Imaš pravo na svoj život, na svoju porodicu!”
Gabriella je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Tata, Dino kaže da porodica treba biti na prvom mjestu – ali misli na našu porodicu, mene i njega. Kaže da previše vremena provodim s vama i da to nije zdravo za naš brak.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Počeo sam primjećivati sitnice: kako se povlači kad Dino dođe po nju nakon posjete; kako mu šalje poruke svakih pet minuta; kako se izvinjava što kasni kući iako je samo sat vremena provela sa mnom.
Moja sestra Marija pokušala me utješiti: “Pusti je, brate. Mlada je, zaljubljena. Proći će to.” Ali meni nije bilo lakše. Osjećao sam se kao da gubim dijete.
Na poslu su me kolege zadirkivale: “Šta ti je, Ivo? Nisi više onaj veseli čovjek.” Nisam im mogao objasniti prazninu koju osjećam svaki put kad prođe pored mene bez osmijeha.
Jedne večeri odlučio sam otići do njih bez najave. Donio sam domaće kolače koje Gabriella voli još od djetinjstva. Dino mi je otvorio vrata s hladnim osmijehom.
“Ivo, niste najavili dolazak,” rekao je tiho.
“Ma htio sam iznenaditi Gabriellu,” pokušao sam biti veseo.
Gabriella je izašla iz kuhinje s pregačom oko struka. Pogledala me iznenađeno, ali nije potrčala u zagrljaj kao nekad.
“Tata… što radiš ovdje?”
“Donio sam ti kolače koje voliš… Sjeti se kad smo ih pravili zajedno?”
Dino ju je pogledao oštro: “Gabriella ima puno posla večeras. Pravimo večeru za moje roditelje. Možda drugi put?”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. Gabriella nije rekla ništa – samo je klimnula glavom i povukla se nazad u kuhinju.
Vratio sam se kući te večeri osjećajući se kao uljez u životu vlastite kćerke.
Prolazili su mjeseci. Svaki put kad bih pokušao organizirati neko porodično okupljanje ili predložiti zajednički izlet, Gabriella bi imala izgovor: Dino ima sastanak, Dino nije raspoložen, Dino ne voli gužvu… Počeo sam mrziti to ime.
Na kraju sam shvatio – izgubio sam kćerku ne zbog nekog velikog sukoba ili svađe, nego zbog tihih kompromisa koje je pravila zbog ljubavi ili možda straha.
Na svoj šezdeseti rođendan sjedio sam za stolom okružen ljudima koji su mi čestitali i pjevali “Sretan rođendan”, ali srce mi je bilo prazno jer nje nije bilo.
Kasnije te večeri nazvala me.
“Tata… žao mi je što nisam došla. Dino nije bio dobro raspoložen danas… Znaš kako on zna biti nervozan kad nešto ne ide po njegovom…”
Nisam znao šta da kažem. Samo sam šutio dok su mi suze klizile niz lice.
“Volim te, tata,” prošaptala je.
“I ja tebe, Gabriella,” odgovorio sam tiho.
Ali nisam bio siguran da li još uvijek imam svoju kćerku ili samo sjenu djevojke koju sam odgajao.
Ponekad se pitam: Jesam li ja pogriješio što sam joj uvijek davao slobodu? Ili je ljubav ponekad zamka iz koje nema povratka? Da li ste vi ikada izgubili nekoga koga volite zbog tuđih želja?