Ljubav na drugom katu: Priča o zabranjenim osjećajima i hrabrosti
“Mogu li vam pomoći?” njegov glas prekinuo je tišinu hodnika, dok su mi vrećice klizile iz ruku. Pogledala sam ga, gospodina Ivana s drugog kata, uvijek urednog, s osmijehom koji je prkosio studenom i kiši. Nisam znala što reći. Srce mi je zalupalo kao da sam opet djevojčica, a ne žena od četrdeset i šest godina koja već godinama živi sama, navikla na tišinu i rutinu.
“Hvala, stvarno bi mi dobro došlo,” promrmljala sam, pokušavajući sakriti crvenilo na obrazima. Ivan je nježno uzeo vrećicu iz moje ruke, a ja sam osjetila toplinu njegovih prstiju kroz tanku plastiku. Ušli smo u moj stan, a on je ostavio vrećicu na kuhinjskom stolu.
“Znate, često vas vidim kako žurite stepenicama. Uvijek ste tako zamišljeni,” rekao je tiho, gledajući me ravno u oči. Nisam znala što odgovoriti. Godinama nisam osjetila da me netko vidi – stvarno vidi. Moj bivši muž, Davor, otišao je prije sedam godina. Djeca su odrasla i otišla svojim putem. Ostala sam sama sa svojim knjigama i televizorom.
“Valjda sam navikla biti sama,” priznala sam, a glas mi je zadrhtao. Ivan je sjeo za stol, kao da mu je to najprirodnija stvar na svijetu.
“Samoća zna biti teža od kiše u studenom,” rekao je tiho. Pogledali smo se i oboje smo znali da dijelimo istu bol.
Tog dana počelo je nešto što nisam mogla ni zamisliti. Ivan je počeo dolaziti na kavu, donosio bi domaće kolače koje je pekao za unuke ili bi mi popravio nešto po stanu. Smijali smo se sitnicama, pričali o svemu – o njegovoj pokojnoj ženi Mariji, o mojim danima u školi gdje radim kao knjižničarka. Osjećala sam se živom prvi put nakon dugo vremena.
Ali sreća nije dugo ostala skrivena od drugih. Prva je počela susjeda Ružica s trećeg kata. Jednog jutra dok sam izlazila iz stana, dočekala me na hodniku s onim svojim poznatim pogledom.
“Vidim da vam Ivan često dolazi… Znate li vi koliko on ima godina?” upitala je poluglasno, kao da mi čini uslugu.
“Znam, Ružice. I nije me briga,” odgovorila sam odlučno, ali srce mi je brže kucalo. Znala sam što slijedi – šaputanja po stubištu, pogledi preko ramena u trgovini.
Najteže mi je bilo reći djeci. Kći Ana me gledala kao da sam poludjela.
“Mama, on ti može biti otac! Što će ljudi reći?” vikala je kroz suze kad sam joj priznala.
“Ana, meni je s njim lijepo. Osjećam se živo… Zar to nije važno?”
Sin Filip bio je tiši, ali hladan.
“Samo pazi da te ne povrijedi. Ljudi nisu uvijek ono što misliš da jesu,” rekao je i otišao bez pozdrava.
Ivan je osjećao moju tjeskobu.
“Ako ti je preteško… mogu se povući,” rekao mi je jedne večeri dok smo šetali uz Miljacku, kiša nam je kvasila lice.
“Ne želim da odeš,” šapnula sam i uhvatila ga za ruku. “Prvi put nakon dugo vremena osjećam da pripadam nekome.”
Ali pritisak okoline bio je sve jači. Jednog dana pronašla sam anonimno pismo u sandučiću: “Sramota! Udovica i starac – što će reći vaša djeca?”
Plakala sam cijelu noć. Ivan me grlio i šutio. Znao je kako boli kad te ljudi sude zbog nečega što ne razumiju.
Nisam znala što učiniti. Povukla sam se u sebe, prestala se javljati Ivanu nekoliko dana. Srce mi se kidalo svaki put kad bih ga vidjela kako sjedi sam na klupi ispred zgrade.
Jedne večeri pokucala sam mu na vrata. Otvorio ih je polako, pogled mu je bio tužan.
“Ne mogu više bez tebe,” rekla sam kroz suze. “Neka pričaju što hoće. Neka misle što žele. Ja biram tebe.”
Zagrlio me snažno kao da me nikad neće pustiti.
Danas nas ljudi još uvijek gledaju ispod oka kad zajedno idemo na tržnicu ili sjedimo na klupi u parku. Djeca su se pomirila s mojom odlukom – možda nisu sretni, ali vide da jesam.
Ponekad se pitam: Zašto ljudi toliko osuđuju tuđu sreću? Zar ljubav ima rok trajanja ili dobnu granicu? Možda će netko od vas znati odgovor.