Moj sin neće biti domaćin: Sukob generacija za obiteljskim stolom

“Moj sin neće biti domaćin!” riječi su odjeknule kroz dnevni boravak kao grom iz vedra neba. Sjedila sam za stolom, držeći šalicu čaja, dok su mi ruke lagano drhtale. Svekrva, gospođa Ljiljana, stajala je na vratima s rukama prekriženim na prsima, pogledom oštrim kao nož. Moj muž, Ivan, sjedio je do mene, spuštene glave, zureći u stolnjak s uzorkom trešanja koji sam sama izabrala kad smo se uselili u ovaj stan u Novom Zagrebu.

“Dobar dan, Ljiljana,” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je zadrhtao. “Hoćete li čaj?”

“Ne pijem čaj kad mi srce gori od brige!” odbrusila je. “Arija, ja sam ženu svog sina odgajala da bude prava domaćica, a ne da moj Ivan pere suđe i kuha ručak dok ti sjediš za kompjuterom!”

Ivan je podigao pogled prema meni, a u očima mu se vidjela nemoć. Znao je da će svaka riječ koju izgovori biti pogrešna. Ja sam duboko udahnula i pokušala objasniti:

“Ljiljana, ja radim od kuće, ali to ne znači da ne radim ništa. Ivan i ja dijelimo kućanske poslove jer oboje radimo i želimo biti ravnopravni.”

“Ravnopravni?” nasmijala se podrugljivo. “U moje vrijeme znalo se tko što radi. Muškarac donosi kruh na stol, žena ga reže i servira. A sad moj sin pere podove! Sramota! Što će selo reći kad čuje?”

Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela pokazati slabost. Pogledala sam Ivana, tražeći podršku, ali on je samo šutio. Zrak u sobi bio je težak, kao da će svaki čas puknuti.

Moja mama, Jasmina, uvijek mi je govorila: “Budi svoja, ali pazi na mir u kući.” Sjetila sam se njenih riječi dok sam gledala Ljiljanu kako sjeda za stol i nastavlja:

“Arija, ti si fina cura, ali nisi ti za mog Ivana. On je navikao da ga se pazi. Kad je bio mali, ja sam mu svaki dan kuhala juhu i pečenje. Nije on za ove moderne fore.”

Ivan je napokon progovorio: “Mama, dosta. Arija i ja smo dogovorili kako ćemo živjeti. Ja volim kuhati, a ona voli raditi svoj posao. Nije to ništa loše.”

Ljiljana ga je pogledala kao da joj je upravo zabio nož u srce. “Znači, sad ćeš protiv mene? Protiv majke koja te rodila? Sve zbog nje?”

Osjetila sam krivnju koja me gušila. Nisam željela razdvajati Ivana od njegove majke, ali nisam mogla ni pristati na to da budem jedina koja nosi teret kuće i posla. U Bosni, gdje sam odrasla, žene su uvijek bile te koje su šutjele i trpjele – gledala sam to kod svoje nane i mame. Ali ja nisam željela takav život.

Nakon što je Ljiljana otišla, Ivan i ja smo sjedili u tišini. “Znaš da te volim,” rekao je tiho. “Ali ne znam kako da pomirim mamu i tebe. Ona nikad neće prihvatiti ovo što radimo.”

“Ne tražim da biraš između nas,” odgovorila sam kroz suze. “Samo želim da budemo svoji. Da živimo po svom, a ne po tuđim pravilima.”

Sljedećih dana napetost nije jenjavala. Ljiljana je zvala Ivana svaki dan, ispitivala ga što jede, tko mu pegla košulje, ima li dovoljno čistih čarapa. Počela je dolaziti nenajavljeno s loncima sarme i pite, ostavljajući ih na vratima uz poruku: “Da ne gladuješ dok ti žena tipka po kompjuteru.” Susjedi su počeli šaputati – “Vidi ti Ariju, muž joj pere prozore!” – a ja sam osjećala kako me pritisak guši.

Jedne večeri, dok smo zajedno slagali rublje, Ivan me pogledao i rekao: “Možda bismo trebali preseliti negdje dalje… Možda čak u Sarajevo ili Split? Dalje od svih ovih očekivanja.” Osjetila sam olakšanje i strah istovremeno.

“A što ako nikad ne prestane? Što ako uvijek budemo morali dokazivati da smo dovoljno dobri – jedno drugome, našim roditeljima, društvu?”

Ivan me zagrlio. “Bit ćemo dovoljno dobri jedno drugome. To je jedino važno.”

Ali ni tada nije bilo lako. Ljiljana je plakala na telefon: “Ostavljate me samu! Sve zbog te tvoje moderne žene!” Moja mama me tješila: “Nisi ti kriva što si drugačija. Samo si ispred svog vremena.” Ali osjećala sam se kao da stojim između dva svijeta – jednog koji traži poslušnost i žrtvu, i drugog koji nudi slobodu ali traži hrabrost.

Na kraju smo ipak ostali u Zagrebu, ali smo postavili granice. Ivan je naučio reći “ne” svojoj mami kad pređe granicu, a ja sam naučila ne osjećati krivnju što nisam savršena domaćica. I dalje dijelimo poslove – nekad on kuha, nekad ja perem prozore – ali najvažnije je da smo zajedno.

Ponekad se pitam: Je li moguće biti sretan ako stalno moraš birati između sebe i tuđih očekivanja? Može li ljubav preživjeti pritisak tradicije i društva? Što vi mislite – gdje vi povlačite crtu između ljubavi prema obitelji i ljubavi prema sebi?