Moje srce za brata: Priča o Lejli i Adnanu
“Mama, hoću da Adnan živi sa mnom kad porastem!” viknula sam iz sveg glasa, dok su mi ruke drhtale iznad stola. Tata je zastao s nožem u ruci, a mama je spustila tanjir s burekom kao da je odjednom postao pretežak. Adnan je sjedio u svojoj stolici, smiješeći se meni, nesvjestan oluje koju sam upravo pokrenula.
Moje ime je Lejla. Imam deset godina i živim u Sarajevu. Moj brat Adnan ima sedam godina i rođen je s cerebralnom paralizom. Ne može hodati, teško govori, ali ima najljepši osmijeh na svijetu. Otkad znam za sebe, moj život se vrti oko njega – terapije, doktori, vježbe, suze i smijeh. Mama često kaže da sam prerano odrasla, ali ja mislim da sam samo naučila voljeti više nego što bih inače znala.
Sve je počelo tog jutra kad sam čula roditelje kako šapuću u kuhinji. “Šta ćemo kad nas ne bude?” pitala je mama tiho, a tata je samo uzdahnuo. Srce mi se steglo. Zamišljala sam Adnana samog, bez nas, i znala sam da to ne smijem dopustiti.
“Lejla, zlato, ti si još mala,” rekla je mama kad sam izgovorila svoju odluku. “Ne znaš ti šta to znači.”
Ali ja sam znala. Vidjela sam kako mama ustaje svaku noć kad Adnan zaplače. Vidjela sam tatu kako ga nosi uz stepenice jer lift opet ne radi. Vidjela sam kako ljudi na ulici skreću pogled ili šapuću iza naših leđa. I svaki put bih poželjela viknuti: “On je moj brat! On je dobar! On zaslužuje sve!”
Te večeri nisam mogla zaspati. Slušala sam kako kiša udara po limenom krovu i razmišljala o svemu što bi moglo poći po zlu. Šta ako ne budem dovoljno jaka? Šta ako se Adnan razboli? Šta ako ga niko ne bude volio osim mene?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Mama je šutjela, tata je bio nervozan. Samo je nana pokušala razgovarati sa mnom.
“Lejla, dušo, znaš li ti koliko je to teško?” pitala me dok smo zajedno gulile krompir za ručak.
“Znam, nana. Ali ja ga volim. I ne želim da bude sam.”
Nana me zagrlila i šapnula: “Ljubav je najvažnija. Ali moraš imati i snage za borbu.”
U školi su me djeca često zadirkivala zbog Adnana. “Zašto tvoj brat ne može trčati?” pitala bi Ena zlobno. Ponekad bih plakala u toaletu, ali nikad nisam pokazala slabost pred njima. Znala sam da moram biti jaka zbog njega.
Jednog dana učiteljica Azra me pozvala nakon nastave.
“Lejla, čula sam od tvoje mame šta si rekla kod kuće. Znaš li da postoje ljudi koji pomažu porodicama kao što je tvoja?”
Klimnula sam glavom, ali nisam bila sigurna da vjerujem odraslima. Previše puta su obećavali pomoć koja nikad nije stigla.
Te večeri sjela sam s roditeljima za kuhinjski sto.
“Znam da mislite da sam mala,” počela sam tiho, “ali ja želim učiti kako da brinem o Adnanu. Hoću da idem s vama na terapije, da naučim sve što vi znate. Ako jednog dana ostanemo sami, želim biti spremna.”
Mama je zaplakala prvi put otkad pamtim. Tata me zagrlio tako snažno da me zaboljelo.
“Lejla, nisi sama u ovome,” rekao je kroz suze. “Mi ćemo te naučiti svemu što znamo. I uvijek ćemo biti tu za vas oboje.”
Od tog dana sve se promijenilo. Počela sam ići s mamom na Adnanove terapije u centar na Grbavici. Učila sam kako mu pomoći da jede, kako ga presvući, kako ga smiriti kad ga boli. Nije bilo lako – ponekad bih poželjela samo biti dijete i igrati se bez briga. Ali svaki put kad bi me Adnan pogledao svojim velikim smeđim očima i nasmiješio se, znala sam da radim pravu stvar.
Jednog dana došla nam je socijalna radnica Amra. Sjela je s nama za sto i pitala me: “Lejla, zašto želiš brinuti o bratu?”
Pogledala sam Adnana i rekla: “Zato što ga niko neće voljeti kao ja.” Amra se nasmiješila i rekla roditeljima: “Imate nevjerovatnu kćerku. Ali morate joj pomoći da ostane dijete koliko god može.”
Naučila sam tada još nešto – nije slabost tražiti pomoć. Počeli smo dobijati podršku iz centra, a ja sam imala više vremena za školu i prijatelje.
Ali problemi nisu nestali. Ljudi su i dalje gledali Adnana kao teret. U parku su ga djeca izbjegavala, a roditelji šaptali: “Jadno dijete.” Ponekad bih vikala na njih: “On nije jadan! On je moj brat!”
Najgore mi je bilo kad su mama i tata počeli pričati o mogućnosti da jednog dana Adnan ode u dom ako mi ne budemo mogli više brinuti o njemu.
“Ne! Nikad!” vikala sam kroz suze.
Mama me grlila i plakala sa mnom: “Ne želimo ni mi to, Lejla… Ali život je nepredvidiv.” Te riječi su mi odzvanjale danima u glavi.
Jedne noći sanjala sam da smo Adnan i ja sami na svijetu – bez roditelja, bez pomoći, samo nas dvoje protiv svega. Probudio me njegov plač iz susjedne sobe i potrčala sam k njemu.
“Lejla…” prošaptao je teško, ali jasno.
“Tu sam, Adnane,” šapnula sam mu kroz suze.
Tada sam shvatila – možda ne mogu promijeniti svijet oko nas, ali mogu biti njegov svijet.
Danas imam deset godina i već znam više o životu nego mnogi odrasli koje poznajem. Znam šta znači boriti se za nekoga koga voliš više od sebe.
Ponekad se pitam – hoće li društvo ikada prihvatiti djecu poput Adnana kao ravnopravne? Hoće li ikada shvatiti koliko ljubavi i snage ima u jednoj porodici koja se bori zajedno?
A vi? Da ste na mom mjestu – biste li imali snage boriti se protiv svega zbog nekoga koga volite?