„Moraš napustiti svoj dom“: Priča o tome kako me vlastita kćerka izbacila iz kuće

„Mama, stvarno više ne mogu ovako. Moraš napustiti kuću.“

Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći šolju kafe koja se tresla u mojoj ruci. Lejla, moja jedina kćerka, gledala me pravo u oči, bez trunke suza ili kajanja. U tom trenutku, svijet mi se srušio. Nisam mogla vjerovati da mi to govori dijete koje sam nosila devet mjeseci, kojem sam davala sve što sam imala, čak i kad sam sama bila na rubu snage.

„Lejla, molim te, reci mi da se šališ“, prošaptala sam, ali ona je samo odmahnula glavom.

„Mama, ja više ne mogu živjeti s tobom i tatom. Imam svoj život, svoj posao, svoje prijatelje. Ova kuća je sada moja i želim da vi odete.“

Sjećam se dana kada smo muž Emir i ja kupili tu kuću u predgrađu Sarajeva. Bilo je to prije dvadeset i pet godina. Tada smo bili mladi, puni snova i nade. Lejla je bila mala djevojčica s pletenicama i uvijek je trčala po dvorištu, smijući se na sav glas. Sve smo radili za nju – radili prekovremeno, štedjeli svaku marku, odricali se putovanja i novih stvari. Kad je došlo vrijeme da upiše fakultet, prodali smo auto da bismo joj platili školarinu.

A sada… sada nas izbacuje iz vlastite kuće.

Emir je sjedio za stolom, šutio i gledao u pod. Znao je da nema smisla raspravljati s Lejlom kad nešto odluči. Uvijek je bila tvrdoglava na mene. Ali nisam mogla prihvatiti da nas tako lako može izbrisati iz svog života.

„Lejla, znaš li ti šta radiš? Ovo nije samo kuća, ovo je naš dom!“, povikala sam kroz suze.

Ona je samo slegnula ramenima. „Mama, ti si sama potpisala ugovor kad si mi prepisala kuću. Rekla si da vjeruješ meni. Sad ja odlučujem.“

Sjetila sam se tog dana kad smo prepisali kuću na nju. Emir je bio protiv toga, ali ja sam mislila da tako pokazujemo povjerenje i ljubav. Nismo imali puno, ali imali smo jedno drugo i Lejlu. Mislila sam da će joj to olakšati život, da će imati sigurnost koju mi nikad nismo imali.

Ali sada… sada stojim pred vratima svoje spavaće sobe i gledam kako Lejla pakuje naše stvari u kartonske kutije.

„Mama, molim te, nemoj mi otežavati. Već sam pronašla stan za vas dvoje. Blizu je tramvajske stanice, ima centralno grijanje i balkon. Sve sam sredila.“

„A šta ćemo mi bez tebe?“, pitala sam tiho.

„Mama, odrasla sam. Imam svoj život. Vi ćete biti dobro.“

Te noći nisam spavala. Emir je ležao pored mene, okrenut leđima. Znam da ga boli jednako kao i mene, ali on nikad nije znao pokazati osjećaje. Ujutro smo šutke doručkovali i počeli pakirati stvari.

Komšije su nas gledale sa žaljenjem dok smo unosili kutije u auto. Niko ništa nije rekao naglas, ali osjetila sam njihove poglede: „Vidi ih, roditelji koji su sve dali za dijete, a sad ih dijete izbacuje.“

Novi stan bio je manji, hladan i bez duše. Zidovi su bili bijeli i prazni. Emir je sjedio na balkonu i pušio cigaretu za cigaretom.

„Jesi li ti stvarno mislila da će nam biti zahvalna?“, pitao me nakon nekoliko dana tišine.

Nisam imala odgovor. Svaki dan sam gledala u telefon, čekajući da Lejla nazove ili pošalje poruku. Nije se javljala.

Jednog dana srela sam komšinicu Azru na pijaci.

„Jesi li dobro?“, pitala me zabrinuto.

Slagala sam da jesam. Nisam htjela priznati koliko me boli što me vlastito dijete odbacilo kao staru stvar.

Prolazili su mjeseci. Emir se povukao u sebe, a ja sam svaku noć plakala u jastuk. Pitala sam se gdje smo pogriješili kao roditelji. Jesmo li previše dali? Jesmo li je previše razmazili? Ili je ovo samo znak vremena – djeca danas misle samo na sebe?

Jednog dana Lejla se pojavila na vratima stana. Izgledala je umorno i tužno.

„Mama…“, prošaptala je.

Nisam znala šta da kažem. Samo sam je zagrlila i oboje smo plakale dugo, dugo.

Ali ništa nije bilo isto kao prije.

Sada sjedim sama na balkonu i gledam u prazno dvorište ispod prozora. Ponekad se pitam: Jesam li bila loša majka jer sam joj sve dala? Ili je ona zaboravila što znači porodica? Da li danas djeca znaju cijeniti žrtvu roditelja ili smo mi ti koji moramo naučiti puštati?