Nevjestin govor koji je promijenio sve: Istina iza praznih stolova
“Pogledaj, Amra, vidiš li ti ovo? Prazni stolovi. Sramota!” šaputala je tetka Senada dok je prolazila pored mene, namještajući maramu na glavi. Osjetila sam kako mi obrazi gore, iako je bio tek početak juna i sunce još nije stiglo do vrhunca. Gosti su sjedili u krugu, šuškali, pogledavali prema meni i Adnanu, mom mužu, kao da smo izloženi u nekoj vitrini. Neki su se pravili da ne vide, drugi su otvoreno brojili prazne stolice.
“Nije bitno koliko ih je došlo, bitno je da smo zajedno,” šapnuo mi je Adnan, stisnuvši mi ruku ispod stola. Ali ja sam znala da nije tako jednostavno. U Bosni i Hrvatskoj vjenčanja su više od običnog slavlja – ona su dokaz statusa, prilika za pokazivanje, za mjerkanje tko ima više, tko je bolji. A ja sam znala da danas svi vide koliko mi nemamo.
Moja mama, Jasmina, sjedila je na kraju sale, pogleda prikovanog za pod. Otac, Enver, nije ni došao. Kažu da ga je sramota jer nije mogao dati novac za svadbu. Moja sestra Lejla, koja živi u Zagrebu, poslala je poruku: “Ne mogu doći, posao.” Znam da nije istina. Znam da se stidi naše situacije.
“Vidiš li ti ovo? Nema ni muzike kako treba!” dobacio je amidža Mustafa svom sinu Harisu. “Kad sam ja ženio tvoju majku, bilo je sto ljudi!”
Osjećala sam kako mi se grlo steže. Cijeli život sam slušala o tome kako nismo dovoljno dobri, kako nismo uspjeli. Odrasla sam u malom stanu u Zenici, s majkom koja je radila dva posla i ocem koji je više bio na birou nego na poslu. U školi su me zadirkivali jer nisam imala markirane tenisice. Na fakultetu sam radila u pekari da bih mogla platiti knjige. Nikad nisam imala ono što su drugi imali – ni novca, ni sigurnosti, ni podrške.
A sada, na dan kad bih trebala biti najsretnija, osjećam samo težinu srama i osude.
“Ajde, Ajla, vrijeme je za govor!” viknula je kuma Mirela kroz smijeh koji je zvučao preglasno, kao da pokušava nadglasati tišinu oko nas.
Ustala sam nesigurno. Ruke su mi drhtale dok sam uzimala mikrofon. Pogledala sam oko sebe – lica puna očekivanja, neki s osmijehom iz pristojnosti, drugi s podsmijehom.
Duboko sam udahnula.
“Znam da mnogi od vas danas gledaju ove prazne stolove i pitaju se gdje su svi naši gosti. Znam da šapućete o tome kako nema muzike do zore i kako nema bogate trpeze kao na drugim svadbama. Znam da neki misle da smo mogli bolje ili više…”
Osjetila sam kako mi glas podrhtava, ali nisam mogla stati.
“Ali nitko od vas ne zna koliko smo Adnan i ja morali proći da bismo danas bili ovdje. Nitko ne zna koliko puta sam gledala mamu kako plače jer ne zna hoće li imati za režije. Nitko ne zna koliko puta sam išla spavati gladna jer smo morali ostaviti zadnje novce za lijekove za tatu. Nitko ne zna koliko puta sam poželjela pobjeći iz ovog grada jer me sram bilo siromaštva koje nisam birala.”
Tišina je bila gusta kao olovo. Vidjela sam kako tetka Senada spušta pogled, a amidža Mustafa stišće usne.
“Danas nema puno gostiju jer mnogi nisu htjeli doći kad su čuli da neće biti bogate svadbe. Neki nisu došli jer misle da nismo dovoljno dobri za njihovu djecu ili njihovu porodicu. Neki nisu došli jer ih je sram što smo siromašni. Ali ja se više neću sramiti!”
Osjetila sam kako mi suze naviru u oči.
“Ova svadba nije dokaz koliko imamo novca ili koliko možemo potrošiti. Ova svadba je dokaz koliko smo jaki – mama, Adnan i ja – što smo preživjeli sve ove godine zajedno. I danas biram ljubav umjesto srama. Biram istinu umjesto laži. Biram svoj put!”
Nekoliko trenutaka nitko nije rekao ništa. Onda je netko zapljeskao – čula sam mamin tihi pljesak s kraja sale. Adnan me zagrlio pred svima.
Ali onda su počeli šapati još glasnije. Amidža Mustafa ustao je od stola: “Ovo nije mjesto za takve priče! Svadba treba biti veselje!” Tetka Senada se rasplakala i izašla iz sale.
Neki gosti su otišli ranije nego što su planirali. Drugi su ostali, ali atmosfera se promijenila – više nije bilo lažnih osmijeha ni glumljenja savršenstva.
Kasnije te večeri sjedila sam sama na klupi ispred sale dok su se posljednji gosti razilazili. Mama mi je prišla tiho i sjela pored mene.
“Ponosna sam na tebe,” rekla je tiho. “Znam da nije bilo lako reći sve to pred svima. Ali možda si baš to trebala – zbog sebe.”
Adnan mi je donio šalicu kave i sjeo s druge strane.
“Znaš,” rekao je nježno, “možda si danas izgubila neke ljude… ali si dobila sebe.”
Gledala sam u zvjezdano nebo iznad Zenice i osjećala mir kakav nisam osjetila godinama.
Možda će me neki osuđivati cijeli život zbog ovog govora. Možda će porodica biti podijeljena još dugo nakon ove noći. Ali prvi put u životu osjećam da mogu disati punim plućima.
Pitam se – koliko nas još živi u tišini zbog tuđih očekivanja? Koliko nas skriva istinu samo zato što se bojimo osude? Možda je vrijeme da svi progovorimo.