Nikad nisam mislila da će mi dati takav ultimatum: Udati se za razvedenog muškarca

“Ako ga izabereš, zaboravi da imaš majku!” vrisnula je mama, suze joj se slijevaju niz lice, a ruke drhte dok steže rub stolnjaka. U tom trenutku, kuhinja u našem stanu u Sarajevu postala je bojno polje. Miris svježe skuhane kafe miješao se s gorčinom riječi koje su padale poput kiše. Nisam mogla vjerovati da sam ja uzrok svega toga.

Zovem se Mirela. Imam 29 godina, radim kao farmaceutkinja u jednoj apoteci na Grbavici. Moj život do prije godinu dana bio je prilično jednostavan: posao, prijatelji, povremeni izlasci na Baščaršiji, vikendi kod bake u Travniku. Sve dok nisam upoznala Edina.

Edin je bio drugačiji od svih muškaraca koje sam do tada srela. Imao je 36 godina, duboke smeđe oči i osmijeh koji bi mogao otopiti i najtvrđe srce. Upoznali smo se slučajno, kad je došao po lijek za svog sina iz prvog braka. Bio je pristojan, zahvalan, ali u njegovom pogledu vidjela sam tugu koju nisam mogla ignorirati.

Naše prijateljstvo brzo je preraslo u nešto više. Prvi put kad me pozvao na kafu, osjećala sam leptiriće u stomaku kao tinejdžerka. Pričali smo satima o svemu: o njegovom razvodu, o tome kako mu je teško viđati sina samo vikendom, o mojim snovima da jednog dana otvorim vlastitu apoteku. Osjećala sam da ga razumijem bolje nego itko drugi.

Ali čim sam mami spomenula Edina, lice joj se smrknulo. “Razveden? S djetetom? Mirela, zar ti nemaš pametnijeg posla?” Tata je bio tiši, ali njegova šutnja bila je još teža. “Nije to za tebe, kćeri,” rekao bi samo dok bi gledao kroz prozor.

Mislila sam da će ih proći. Da će shvatiti koliko mi znači. Ali danima su me pritiskali: “Šta će svijet reći? Kako ćeš živjeti s tuđim djetetom? Zar nemaš nikog boljeg?” Prijateljice su bile podijeljene – Ena me podržavala, ali Sanja je bila brutalno iskrena: “Mirela, ne znaš u šta se upuštaš.”

Edin je znao za sve to. Bio je strpljiv, nikad nije tražio da biram između njega i porodice. Ali onda je došao dan kad više nije mogao čekati. Sjeli smo na klupu u Vilsonovom šetalištu, lišće je šuštalo pod nogama.

“Mirela,” rekao je tiho, “volim te više od svega, ali ne mogu više biti tvoj skriveni život. Ili ćemo zajedno graditi budućnost, ili me pusti da idem.”

Osjetila sam kako mi srce puca na pola. Nisam bila spremna izgubiti ni njega ni svoju porodicu. Noću bih plakala u jastuk, danju bih glumila osmijeh na poslu. Mama me pratila pogledom punim razočaranja svaki put kad bih kasnila kući.

Jedne večeri, tata me zaustavio na hodniku. “Znaš li ti koliko smo mi žrtvovali za tebe? Da bi sad bacila sve zbog nekog razvedenog čovjeka?”

Nisam imala snage odgovoriti. U meni se vodila bitka između onoga što želim i onoga što drugi očekuju od mene.

Edin me pozvao kod sebe na večeru. Njegov sin Amar bio je tih, ali znatiželjan. Gledala sam ih zajedno i prvi put osjetila toplinu doma kakvu nisam znala da želim. Edin me pogledao i upitao: “Jesi li spremna biti dio ovoga? Ne pola srca – cijelim bićem?”

Vratila sam se kući kasno te noći. Mama me čekala budna.

“Jesi li odlučila?” pitala je hladno.

“Jesam,” odgovorila sam drhtavim glasom. “Volim ga. I želim pokušati.”

Nastao je muk. Tata je ustao i otišao u sobu bez riječi. Mama je plakala cijelu noć.

Sljedećih dana kuća je bila hladna kao led. Nitko nije razgovarao sa mnom osim bake koja mi je tiho rekla: “Slušaj svoje srce, dijete moje, ali znaj – svaka odluka ima svoju cijenu.”

Edin i ja smo počeli živjeti zajedno u njegovom malom stanu na Dobrinji. Prvih mjeseci bilo je teško – Amar me gledao s nepovjerenjem, a ja sam se osjećala kao uljez u vlastitom životu. Nedostajala mi je mama, miris njene pite i zvuk tatinog smijeha dok gleda utakmicu.

Jednog dana dobila sam poruku od Ene: “Tvoja mama te traži.” Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i straha.

Otišla sam kući prvi put nakon tri mjeseca. Mama me zagrlila bez riječi, ali suze su govorile više od bilo čega.

“Ne razumijem te još uvijek,” šapnula je, “ali ne mogu te više gubiti. Samo… čuvaj sebe.”

Danas živim između dva svijeta – onog koji sam izabrala i onog koji sam ostavila iza sebe. Ljubav s Edinom nije bajka; svaki dan nosi nove izazove i stare rane koje još nisu zacijelile.

Ponekad se pitam: Je li ljubav vrijedna svega što izgubimo zbog nje? Ili smo mi ti koji određujemo koliko smo spremni žrtvovati za ono što volimo?

Šta vi mislite – gdje prestaje ljubav, a počinje žrtva? Da li biste vi mogli izabrati između porodice i srca?