Pod majčinim pogledom: Nikad slobodan od njezine sjene
“Zašto si opet ovdje, mama?” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigao razmisliti. Ključ je zveckao u bravi, a ona je već stajala na pragu mog stana, noseći vrećicu iz Merkatora i pogled koji ne trpi prigovor.
“Pa, sine, tko će ti drugi donijeti svježe pite? Znam da ne jedeš ništa osim sendviča,” rekla je Milena, spuštajući vrećicu na stol. Nije ni pogledala prema meni, kao da je moj bijes samo prolazna kiša.
Stajao sam nasred dnevne sobe, osjećajući se kao dijete koje je opet uhvaćeno u laži. Imam 29 godina, živim sam već četiri godine, ali njezina sjena nikad nije napustila moj prag. Sjećam se dana kad sam prvi put otišao iz našeg stana na Grbavici – nosio sam samo ruksak i osjećaj krivnje jer ostavljam nju samu. Otac je otišao kad sam imao deset, a ona je od tada sve svoje strahove i brige pretočila u mene.
“Ne trebaš dolaziti svaki dan,” pokušao sam mirno. “Imam svoj život, mama.”
Pogledala me onim svojim očima koje su uvijek znale pronaći moju slabost. “Tvoj život? A gdje bi ti bio bez mene? Da te nisam tjerala da učiš, sad bi radio na kasi u Konzumu.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. Znao sam da će razgovor opet završiti tako – njezina žrtva protiv moje nezahvalnosti. Uvijek ista priča.
Nije bilo lako odrasti uz nju. Svaki moj korak bio je pod povećalom: s kim se družim, što oblačim, kad dolazim kući. Kad sam prvi put poljubio Lejlu iz razreda, saznala je prije mene i zabranila mi da je viđam jer “nije za tebe”. Kad sam upisao fakultet informatike umjesto prava, tri dana nije razgovarala sa mnom.
Nakon što sam se zaposlio u jednoj IT firmi i unajmio stan na Dolac Malti, mislio sam da ću napokon disati punim plućima. Ali ona je našla način – rezervni ključ koji mi je “za svaki slučaj” ostavila još prvog dana. U početku su to bile rijetke posjete: donese ručak, opere suđe, prebaci mi kako mi je košulja zgužvana. Onda su posjete postale svakodnevne.
Prijatelji su mi govorili: “Samo joj reci da prestane.” Ali kako reći ženi koja je sve žrtvovala za tebe da ti guši život? Kako reći majci koja je ostala sama u ratu, koja je radila dva posla da bi ti imao za knjige?
Jednog dana, kad sam doveo Anu kući – prvu djevojku koju sam stvarno volio – Milena je upala bez kucanja. Ana je sjedila na kauču, a mama je samo kratko odmjerila: “Ti si ta?”
Ana je otišla nakon tjedan dana. Rekla mi je: “Ne mogu biti s nekim tko još uvijek živi pod majčinim krovom, makar taj krov bio samo u njegovoj glavi.”
Te večeri sam prvi put ozbiljno razmišljao da promijenim bravu. Ali nisam imao snage. Umjesto toga, počeo sam izbjegavati stan – ostajao bih duže na poslu, izlazio s kolegama, samo da ne moram gledati njezine oči pune razočaranja.
Sve dok jednog jutra nisam pronašao poruku na stolu: “Sine, vidjela sam ti račune za struju. Trebaš bolje paziti na novac.”
Tada mi je prekipjelo. Nazvao sam je i rekao: “Mama, dosta! Ne možeš više dolaziti kad hoćeš. Ovo je moj život!”
S druge strane slušalice bila je tišina. Onda šapat: “Znači sad sam ti teret? Sve što radim – radim iz ljubavi.”
Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao najgori sin na svijetu.
Sljedećih dana nije dolazila. Stan je bio tih kao grobnica. Nedostajala mi je njezina buka, miris pite, čak i prigovaranje. Ali znao sam da moram izdržati.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra Ivana iz Zagreba.
“Što si joj rekao?” pitala je bez pozdrava.
“Ništa što nije istina,” odgovorio sam.
“Plače cijeli dan. Kaže da si joj okrenuo leđa kao tata.”
Osjetio sam kako me steže u prsima. Nisam želio biti kao otac koji nas je napustio bez riječi.
Nakon tjedan dana ipak sam otišao do nje. Vrata su bila otključana. Sjedila je za stolom s praznim pogledom.
“Sine,” rekla je tiho, “ako ti smetam, reći ću Ivani da me uzme kod sebe.”
Sjeo sam nasuprot nje i prvi put u životu osjetio koliko je mala i krhka.
“Nisi mi smetnja, mama,” rekao sam kroz suze. “Ali moram naučiti biti svoj čovjek.”
Dugo smo šutjeli. Onda me pogledala i rekla: “Možda sam te previše voljela.”
Ne znam jesam li tada postao slobodan ili još više zarobljen njezinom ljubavlju.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobar sin i imati svoj život? Ili smo svi mi ovdje osuđeni da nosimo teret roditeljske žrtve dok ne zaboravimo tko smo zapravo?