Što sam vidjela kroz kameru: Istina koju nisam željela znati
“Što to radiš, Natalija?” prošaputala sam sama sebi, zureći u ekran mobitela dok mi je srce tuklo kao ludo. Bila sam na poslu, u pauzi, i iz navike otvorila aplikaciju za nadzor beba. Moj sinčić, David, spavao je u svojoj kolijevci, a pored njega je sjedila moja svekrva. Nikad nisam imala razloga sumnjati u Nataliju – bila je uvijek brižna, možda malo previše zaštitnička, ali nikad zlonamjerna. No ono što sam vidjela tog dana… to me slomilo.
Na ekranu sam gledala kako Natalija uzima Davidovu dekicu i počinje je mirisati, gotovo opsesivno. Zatim je počela tiho pjevušiti pjesmu koju nikad prije nisam čula, ali ton joj je bio nekako… jeziv. U jednom trenutku uzela je moju sinovu ručicu i počela mu šaptati nešto na uho. Nisam mogla razabrati riječi, ali izraz na njenom licu bio je toliko intenzivan da me prestravio. Osjetila sam kako mi se dlanovi znoje. Nisam znala što da mislim – možda samo pretjerujem? Možda je to samo njezin način pokazivanja ljubavi?
Ali onda je Natalija izvadila iz džepa stari lančić, onaj koji je pripadao njezinoj pokojnoj kćeri, i stavila ga oko Davidovog vrata. “Sad si ti moj anđeo čuvar,” šapnula je. U tom trenutku mi se želudac okrenuo. Nisam mogla više gledati. Zatvorila sam aplikaciju i pokušala se smiriti, ali slike su mi se vrtjele pred očima.
Kad sam došla kući, Natalija me dočekala s osmijehom kao da se ništa nije dogodilo. “David je bio divan danas,” rekla je. “Spavao je kao anđeo.” Nisam joj mogla odmah reći što sam vidjela. Samo sam ga uzela u naručje i osjetila kako mi suze naviru na oči.
Te noći nisam mogla spavati. Suprug Ivan primijetio je da nešto nije u redu. “Elena, što ti je?” pitao me dok smo ležali u krevetu.
“Ne znam kako da ti kažem…” šaptala sam. “Vidjela sam nešto čudno na kameri danas. Tvoja mama… ponašala se… ne znam… čudno s Davidom.”
Ivan je odmah skočio iz kreveta. “Što to znači? Što si točno vidjela?”
Ispričala sam mu sve, a on je prvo bio ljut na mene što sam uopće gledala kameru bez potrebe. “Možda si sve krivo shvatila! Mama voli Davida više od svega!”
Ali ja nisam mogla zaboraviti onaj pogled u njezinim očima dok mu je stavljala lančić.
Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s Natalijom. Pozvala sam je na kavu dok je David spavao.
“Natalija, moram te nešto pitati,” počela sam tiho.
Pogledala me s blagim osmijehom, ali oči su joj bile oprezne.
“Vidjela sam te jučer preko kamere… Što si radila s Davidom? Zašto si mu stavila onaj lančić?”
Njezino lice se odmah promijenilo. “Ti si me špijunirala? Kako se usuđuješ?! To je moja privatnost! Ja sam tvoja obitelj!”
Osjetila sam kako mi glas drhti: “Natalija, ja samo želim zaštititi svoje dijete! Nisam imala lošu namjeru, ali ono što sam vidjela… bilo je čudno.”
Natalija je ustala od stola i počela vikati: “Ti nikad nisi vjerovala meni! Od prvog dana! Taj lančić… to je bio blagoslov! Moja kćerka ga je nosila kad je bila beba! Htjela sam samo zaštititi Davida!”
U tom trenutku u sobu ulazi Ivan, privučen galamom.
“Što se ovdje događa?” pitao je zbunjeno.
Natalija ga pogleda suznih očiju: “Tvoja žena misli da sam luda! Da radim nešto loše našem unuku!”
Ivan me pogleda, tražeći odgovor.
“Samo želim znati istinu,” rekla sam tiho. “Zašto si mu šaptala te riječi? Zašto si bila tako… intenzivna?”
Natalija sjedne natrag i pogne glavu: “Moja kćerka… umrla je kad je imala samo šest mjeseci. Nikad nisam preboljela taj gubitak. Kad držim Davida… osjećam kao da imam još jednu priliku. Taj lančić… to mi je sve što mi je ostalo od nje. Htjela sam ga dati Davidu kao zaštitu, kao znak ljubavi. Možda sam pretjerala… ali nisam imala lošu namjeru.”
Soba utihne. Ivan sjeda pored svoje majke i grli je. Ja osjećam olakšanje, ali i krivnju – jesam li stvarno pretjerala? Ili sam samo bila majka koja želi najbolje za svoje dijete?
Dani prolaze, ali napetost ostaje. Natalija više ne dolazi tako često čuvati Davida. Ivan i ja se trudimo razgovarati o svemu, ali osjećam da se između nas stvorio zid nepovjerenja.
Jedne večeri sjedim sama u dnevnoj sobi i gledam Davida kako spava. Pitam se: Jesam li pogriješila što sam posumnjala? Ili svaka majka ima pravo znati što se događa s njezinim djetetom? Gdje završava povjerenje, a počinje potreba za zaštitom?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne?