U sjeni obitelji: Majčina borba za istinu

„Pusti me, Jasmina! Pusti me, molim te!“ vrištala sam dok su me brat Ivan i sestra Jasmina držali za ruke, a u kutu dnevne sobe čula sam plač svoje kćeri Lejle. Srce mi je pucalo na komadiće. Nikada nisam mogla zamisliti da će doći dan kad će moja vlastita krv biti protiv mene, kad će ruke koje su me nekad tješile sada biti okovane oko mojih zglobova, sprječavajući me da zaštitim ono najvrjednije što imam.

Sve je počelo nekoliko mjeseci ranije, kad sam se nakon razvoda vratila iz Zagreba u roditeljsku kuću u Travniku. Mislila sam da će obitelj biti moj zaklon, sigurna luka za mene i Lejlu. Ali već prve večeri osjetila sam hladnoću u pogledu majke. „Nisi ti više ona ista, Amela“, rekla mi je dok smo sjedile za stolom. „Razvedena žena s djetetom… Šta će selo reći?“

Nisam imala snage raspravljati se. Znala sam da je povratak težak, ali nisam očekivala da će biti ovako bolan. Lejla je bila tiha, povučena. Nedostajao joj je otac, ali još više joj je nedostajao osjećaj sigurnosti. Pokušavala sam joj nadomjestiti sve, ali nisam mogla protiv pogleda i šaputanja.

Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam kako Ivan viče na Lejlu jer je prolila sok po tepihu. „Nesposobna si, kao i mater ti!“, odjekivalo je kroz kuću. Utrčala sam u sobu i stala između njih. „Nećeš tako razgovarati s mojim djetetom!“, viknula sam. Ivan me pogledao s prijezirom: „Tvoje dijete? Svi smo mi ovdje pod istim krovom, Amela. Ako ti ne znaš odgojiti dijete, netko mora.“

Te riječi su me proganjale danima. Počela sam primjećivati sitne znakove – Lejla bi se trznula kad bi Ivan ili Jasmina ušli u sobu, majka bi joj zabranjivala da jede kolače jer „nije zaslužila“. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s njima, dočekali bi me zid šutnje ili optužbe da sam preosjetljiva.

A onda je došao taj studeni dan. Lejla je razbila šalicu dok je pokušavala pomoći baki oko ručka. Ivan je skočio na noge, lice mu je bilo crveno od bijesa. „Dosta mi je tvog razmaženog derišta!“, zagrmio je i krenuo prema njoj. Stala sam ispred njega, ali Jasmina me povukla unatrag i stisnula mi ruke iza leđa. Osjetila sam nemoć kakvu nikad prije nisam osjetila – kao da mi netko gasi dah.

Lejla je plakala, a Ivan joj je prijetio prstom: „Ako još jednom nešto razbiješ, nećeš moći sjesti tjedan dana!“ Majka je samo šutjela, gledala kroz prozor kao da se to ne događa u njezinoj kući. Kad su me konačno pustili, otrčala sam do Lejle i zagrlila je. Tresla se kao list na vjetru.

Te noći nisam spavala. Gledala sam svoju kćer kako spava i znala sam da više ne smijem šutjeti. Ujutro sam spakirala naše stvari i bez riječi napustila kuću. Dok smo izlazile na hladan zrak, majka me pogledala bez trunke emocija: „Sama si ovo izabrala.“

Nisam imala kamo – prijateljica Mirela iz Sarajeva ponudila nam je privremeni smještaj. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje, ali i duboku tugu zbog svega što smo prošle. Lejla je šutjela danima, a ja sam svaku noć plakala u jastuk pitajući se gdje sam pogriješila.

Mirela mi je rekla: „Amela, nisi ti kriva što su oni takvi. Nisi ti kriva što si htjela zaštititi svoje dijete.“ Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Pitala sam se kako ću sama – bez posla, bez podrške obitelji – izgraditi novi život za nas dvije.

Počela sam tražiti posao po Sarajevu – čistila sam stanove, radila u pekari, prihvaćala sve što se nudilo. Lejla je polako počela pričati o svemu što se događalo kod bake i djeda. „Mama, bojala sam se da ćeš otići i mene ostaviti tamo“, šapnula mi je jedne večeri dok smo ležale zagrljene na kauču.

Tada sam shvatila da nema te cijene koju ne bih platila za njezinu sigurnost i osmijeh. Prijavila sam nasilje centru za socijalni rad – prvi put u životu osjećala sam se kao lavica koja štiti svoje mladunče bez obzira na posljedice.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo otišle iz Travnika. Još uvijek sanjam one trenutke kad su me držali dok su moju kćer povređivali. Još uvijek osjećam gorčinu izdaje od onih koje sam najviše voljela. Ali svaki put kad vidim Lejlu kako se smije u parku ili kad mi kaže „volim te, mama“, znam da smo napravile pravu stvar.

Ponekad se pitam – koliko još žena šuti između četiri zida? Koliko nas misli da nema izlaza? Možda moja priča nekome da snagu da progovori ili ode – jer nijedna obitelj nije vrijedna žrtvovanja vlastitog djeteta.

Možda nisam savršena majka, ali znam jedno: bolje biti sama nego okružena onima koji te uništavaju iznutra.

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li krv stvarno gušća od vode ili su ljubav i sigurnost ono što nas čini pravom obitelji?