Jesam li samo bankomat? – Priča jedne bosanske majke koja je sve žrtvovala za svoju porodicu
„Opet si zaboravila platiti račun za internet! Zar ti je toliko teško poslati pare na vrijeme?“ – vikala je moja kćerka Lejla iz dnevnog boravka, dok sam ja stajala na pragu, još uvijek s koferom u ruci. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti, a ruke su mi drhtale. Nakon dvanaest godina rada u Njemačkoj, vratila sam se kući, misleći da će me dočekati zagrljaji i osmijesi. Umjesto toga, dočekale su me zamjerke i zahtjevi.
Sjedoh na stolicu u kuhinji, gledajući kroz prozor na dvorište koje sam nekad s ljubavlju uređivala. „Lejla, stigla sam prije pola sata. Daj mi vremena da se saberem“, pokušala sam mirno. Ali ona je samo odmahnula rukom i nastavila tipkati po mobitelu. Njen mlađi brat, Dino, nije ni izašao iz sobe da me pozdravi. Suprug, Zoran, sjedio je pred televizorom, kao da se ništa posebno nije dogodilo.
Sjećam se dana kada sam odlazila. Lejla je imala devet godina, Dino šest. Plakali su i molili me da ne idem. „Mama, nemoj nas ostaviti“, šaputala je Lejla kroz suze. Tada sam joj obećala: „Vratit ću se čim skupim dovoljno da vam bude bolje.“ Nisam znala da će to obećanje postati teret koji ću nositi cijeli život.
U Njemačkoj sam radila sve – čistila stanove, čuvala starije ljude, prala tuđe prozore. Svaki zarađeni euro slala sam kući. Kupili smo novi frižider, Lejli laptop za školu, Dini bicikl. Svaki put kad bih nazvala, prvo pitanje je bilo: „Jesi li poslala pare?“ Nikad: „Kako si, mama?“
Godine su prolazile. Djeca su rasla bez mene. Zoran je radio povremeno, ali uglavnom je čekao moje uplate. Kad bih došla na godišnji odmor, osjećala sam se kao gost u vlastitoj kući. Djeca su bila hladna, distancirana. Nisam znala njihove prijatelje, njihove strahove ni snove.
Sada, kad sam napokon odlučila vratiti se zauvijek, očekivala sam da će se stvari promijeniti. Ali ništa nije bilo kako sam zamišljala. Prve večeri pokušala sam razgovarati s Lejlom.
„Lejla, hajde da popričamo malo… Kako ti ide na fakultetu?“
Pogledala me preko ekrana mobitela: „Ma dobro je… Šta imaš za jesti?“
Osjetila sam knedlu u grlu. „Skuhala sam ti sarmu, znam da voliš.“
„Ma nisam gladna“, odbrusila je i otišla u sobu.
Dino je bio još gori. Kad sam mu ponudila pomoć oko škole, rekao je: „Ne treba mi pomoć od nekoga ko ni ne zna šta učim.“
Zoran je šutio. Navečer smo sjedili za stolom, ali razgovora nije bilo. Samo zvuk žlice o tanjir i povremeno Zoranovo kašljucanje.
Jedne noći nisam mogla spavati. Izašla sam na balkon i zaplakala kao dijete. Sjetila sam se majke koja mi je govorila: „Djeca ti neće oprostiti što si ih ostavila.“ Tada joj nisam vjerovala. Mislila sam da će shvatiti kad odrastu.
Sljedećih dana pokušavala sam sve – pravila omiljena jela, kupovala poklone, nudila pomoć oko škole i kuće. Ali zid između mene i djece bio je sve veći.
Jednog popodneva Lejla je došla do mene s papirima u ruci.
„Mama, treba mi 500 eura za seminar u Zagrebu.“
Pogledala sam je tužno: „Lejla, nemam više tih para kao prije… Sad kad sam ovdje, moramo svi zajedno štedjeti.“
Oči su joj se napunile bijesom: „Znači sad kad si tu, više ništa ne vrijediš! Cijeli život si nas ostavljala zbog para, a sad ni to nemaš!“
Te riječi su me pogodile kao nož u srce. Nisam znala šta da kažem.
Te večeri Zoran mi je prišao dok sam prala suđe.
„Šta si očekivala? Da će te dočekati raširenih ruku? Djeca su odrasla bez tebe. Navikli su da si samo bankomat.“
Pogledala sam ga kroz suze: „A ti? Jesi li ti ikad pokušao biti otac dok mene nije bilo?“
Nije odgovorio. Samo je izašao iz kuhinje i zalupio vratima.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Počela sam razmišljati da se vratim u Njemačku – tamo barem znam ko sam i šta vrijedim. Ali srce me vuklo ovdje.
Jednog jutra Lejla je došla uplakana u moju sobu.
„Mama… Izvini… Nisam fer prema tebi…“
Zagrlila me prvi put nakon mnogo godina. Plakale smo obje.
„Samo želim da znaš… Nedostajala si mi svaki dan… Ali nisam znala kako ti to kažem.“
Tada sam shvatila – možda nikad neću moći vratiti izgubljeno vrijeme, ali mogu pokušati izgraditi novi odnos sa svojom djecom.
Ali pitam vas – može li se ljubav ponovo izgraditi nakon toliko godina odsutnosti? Jesam li zaista samo bankomat ili još uvijek mogu biti majka svojoj djeci?