Kad ti djeca zatvore vrata: Moj put kroz tamu do svjetla vjere
“Ne možeš ostati kod mene, mama. Nije više kao prije. Djeca su velika, stana je premalo, a i znaš da Jasmina nije za to…”
Te riječi, izgovorene hladnim glasom mog sina Ivana, odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala na pragu njegovog stana u Novom Zagrebu. U ruci sam držala staru torbu, a srce mi je bilo teže od svih godina koje sam proživjela. Nisam znala gdje ću tu noć prespavati. Nisam znala ni kako ću preživjeti tu izdaju.
“Ali, sine… samo nekoliko dana dok ne nađem nešto svoje. Znaš da mi je gazda dao otkaz iz stana, a penzija mi je mala…” pokušala sam još jednom, ali Ivan je već gledao u pod, izbjegavajući moj pogled. Jasmina je iz kuhinje šutjela, ali osjećala sam njezinu nelagodu kao da mi bode kožu.
“Mama, stvarno ne mogu sad o tome. Možda da pitaš Lejlu? Ona ima više mjesta…”
Lejla, moja kćerka iz prvog braka, živi u Sarajevu. Nismo se čule mjesecima. Zadnji put kad sam joj spomenula da mi je teško, rekla je: “Mama, svi imamo svoje probleme. Ne mogu ti sad pomoći.”
Stajala sam tako na stubištu, dok su vrata za mnom tiho škljocnula. U tom trenutku osjećala sam se kao da sam umrla, ali tijelo mi još hoda ovom zemljom. Suze su mi klizile niz lice dok sam silazila niz stepenice, pokušavajući ne zaplakati naglas pred susjedima.
Te noći spavala sam kod stare prijateljice Ruže u Dubravi. Ruža je udovica, živi sama i nema djece. “Ma ostani koliko trebaš, Fadila moja! Nije ti ovo hotel, ali imaš topli čaj i krevet,” rekla mi je i zagrlila me tako snažno da sam prvi put nakon dugo vremena osjetila toplinu.
Ali nisam htjela biti teret ni Ruži. Nakon nekoliko dana otišla sam u crkvu svete Ane. Sjedila sam u zadnjoj klupi i gledala u svijeće koje su titrale pred oltarom. “Bože, zašto? Što sam pogriješila kao majka? Zar nisam sve dala svojoj djeci? Zar nije majčina ljubav dovoljna da joj barem pruže krov nad glavom kad ostari?”
U crkvi sam upoznala fra Antu. Bio je mlad svećenik s osmijehom koji je ulijevao povjerenje. “Vidim da ste tužni, gospođo Fadila. Mogu li pomoći?” pitao me nakon mise.
Ispričala sam mu sve – o mužu koji je umro prije deset godina, o djeci koja su se udaljila, o samoći koja me guši svake noći. Fra Ante me saslušao bez prekidanja.
“Znate, ponekad nas oni koje najviše volimo najviše i povrijede. Ali Bog nas nikad ne ostavlja. Možda vam sad nije jasno zašto prolazite kroz ovu tamu, ali vjerujte – svjetlo će doći. Samo molite i oprostite.”
Te riječi su mi se urezale duboko u srce. Počela sam dolaziti na mise redovito. Molila sam za svoju djecu – ne za to da me prime natrag, nego da im Bog otvori srca i vrati ljubav koju smo nekad imali.
Jedne večeri, dok sam palila svijeću za Ivana i Lejlu, prišla mi je starija žena s maramom na glavi. “Vidim te često ovdje sama. Ako trebaš društvo ili razgovor, ja sam Azra iz Travnika,” rekla je tiho.
Azra i ja smo ubrzo postale prijateljice. I ona je imala sličnu sudbinu – sin joj živi u Njemačkoj i rijetko se javlja. Zajedno smo molile krunicu i dijelile bol.
Dani su prolazili sporo. Ponekad bih dobila poruku od Lejle: “Jesi li dobro?” Ali nikad nije pitala gdje sam ni treba li mi što. Ivan se nije javljao mjesecima.
Jednog jutra Ruža mi je rekla: “Fadila, ne možeš ovako vječno lutati između tuđih domova i crkve. Hajde da probamo naći neki dom za starije ili makar sobicu preko Caritasa.” Srce mi se steglo – dom za starije? Zar sam dotle došla?
Ali nisam imala izbora. S fra Antinom preporukom dobila sam mjesto u malom domu na periferiji Zagreba. Soba skromna, ali čista. Društvo starijih žena koje su prošle slične boli kao ja.
Prvih dana nisam mogla prestati plakati. Noću bih molila Boga da mi oprosti ako sam negdje pogriješila kao majka. S vremenom sam naučila prihvatiti svoju sudbinu.
Jednog dana stiglo je pismo od Lejle: “Mama, oprosti što ti nisam bila podrška kad si trebala. Život me nosi na sve strane i često zaboravim što je važno. Volim te i nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti.”
Plakala sam dugo nad tim pismom. Oprostila sam joj odmah – jer majčino srce ne zna mrziti.
Ivan se još nije javio.
Sada sjedim u svojoj sobi u domu i gledam kroz prozor kako pada kiša po praznom dvorištu. U ruci držim krunicu koju mi je Azra poklonila.
Ponekad se pitam: Zar je moguće da nas vlastita djeca zaborave? Što ostaje roditelju kad mu djeca zatvore vrata? Možda samo vjera – i nada da će jednog dana opet pronaći put do nas.