Majčina pisma: Odluka koja mi je slomila srce
“Ne možeš me ovdje ostaviti, Damire!” njezin glas je drhtao, a oči su joj bile pune suza. Stajali smo nasred hodnika doma za starije u Novom Zagrebu, okruženi mirisom dezinficijensa i tihim šaptanjem drugih stanara. Ruke su joj bile hladne, stisnute oko mog zapešća kao da me pokušava prizvati natrag u neko drugo vrijeme, kad sam bio dijete, a ona moj cijeli svijet.
“Mama, molim te… Znaš da više ne mogu sam. Ti si pala već tri puta ove godine. Liječnici su rekli—”
“Liječnici! Šta oni znaju o meni? Ti si moj sin! Zar sam te tako odgojila? Da me ostaviš među strancima?”
Nisam znao što da kažem. Osjećao sam se kao da me netko gura niz liticu, a ispod nema ničega osim krivnje i srama. Sjećanja su mi navirala: kako me vodila na Sljeme kad sam imao pet godina, kako je svake zime štedjela na sebi da bih ja imao nove cipele, kako je plakala kad sam otišao studirati u Sarajevo. A sada, ja nju ostavljam.
Kad su je odveli u sobu, ostao sam stajati u hodniku, zureći u njezinu torbu. U njoj je bilo svega: stara vunena marama, kutija lijekova, nekoliko fotografija iz mladosti i… hrpa požutjelih pisama. Nisam mogao odoljeti. Sjeo sam na klupu ispred doma i počeo čitati.
Prvo pismo bilo je adresirano meni, ali nikad ga nisam dobio. Pisala ga je prije deset godina, kad mi je otac umro. “Dragi Damire,” pisala je, “znam da misliš kako sam jaka, ali istina je da svake noći plačem. Tvoj otac je bio moja stijena. Zbog tebe se trudim biti hrabra. Ako ikada osjetiš da ti nisam dovoljna, molim te oprosti mi.”
Drugo pismo bilo je još starije, iz 1993., kad smo bježali iz Bosne za vrijeme rata. “Sine moj,” pisala je tada, “ako se ikad razdvojimo, znaj da te volim više od svega. Ova zemlja nam nije dala mira, ali ti si moj mir.”
Ruke su mi drhtale dok sam čitao dalje. U svakom pismu osjećala se njezina borba: za mene, za nas, protiv života koji joj nikad nije bio lagan. Sjetio sam se dana kad smo stigli u Zagreb bez ičega osim dvije torbe i nade da ćemo preživjeti. Sjetio sam se kako je radila po dva posla, čistila tuđe stanove i kuhala za pola zgrade samo da bih ja mogao završiti školu.
A sada… sada ja nju ostavljam među strancima jer više nemam snage ni vremena ni novca da joj pružim ono što zaslužuje. Moja supruga Ivana već mjesecima ne spava od brige; djeca su mala, posao nesiguran, krediti pritišću sa svih strana.
Kad sam se vratio kući te večeri, Ivana me dočekala na vratima.
“Jesi li dobro?”
Nisam odgovorio odmah. Samo sam sjeo za stol i izvadio pisma.
“Što je to?”
“Majčina pisma… Nikad mi nije rekla koliko joj je teško bilo. Nikad nisam pitao. Samo sam uzimao zdravo za gotovo da će uvijek biti tu.”
Ivana me zagrlila. “Damire, nisi ti kriv što stari. Svi starimo. Nisi ti kriv što ne možeš sve sam.”
Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Sutradan sam otišao kod mame u dom. Sjedila je sama na krevetu, gledala kroz prozor prema parku gdje su djeca igrala nogomet.
“Mama… pročitao sam tvoja pisma.”
Okrenula se polako, oči su joj bile crvene.
“Znam da ti je teško ovdje. Znam da si uvijek bila tu za mene… Žao mi je što nisam mogao više.”
Pogledala me dugo, a onda tiho rekla: “Sine, život nas nosi gdje ne želimo ići. Ja sam tebe nosila kroz rat i siromaštvo. Sad ti mene nosiš kroz starost. To je život. Samo… nemoj zaboraviti doći često. Ne zbog mene – zbog sebe. Da ne žališ kasnije.”
Otišao sam kući s osjećajem da mi je netko izvadio srce i ostavio rupu koju ništa ne može popuniti.
Dani su prolazili; navikavao sam se na tišinu bez njezinog kuhanja i prigovaranja zbog razbacanih čarapa po stanu. Djeca su ponekad pitala: “Kad će baka opet doći?” Nisam znao što da im kažem.
Jednog dana stigao mi je poziv iz doma: “Vaša majka danas nije dobro, možda bi bilo dobro da dođete.” Utrčao sam u auto bez jakne, vozeći kao lud kroz gradske gužve.
Kad sam stigao, ležala je na krevetu, blijeda ali nasmiješena.
“Sine… došao si?”
“Uvijek ću doći, mama. Oprosti mi…”
Stisnula mi je ruku i šapnula: “Nema oprosta ni krivnje među nama. Samo ljubav i sjećanja.” Suze su mi tekle niz lice dok sam joj obećavao da ću dolaziti svaki dan.
Nekoliko tjedana kasnije mama je zaspala zauvijek, tiho kao što je i živjela – bez puno riječi, ali s puno ljubavi.
Sada sjedim pred njezinim grobom i pitam se: Jesam li mogao više? Jesmo li svi osuđeni ponavljati iste greške svojih roditelja? Što vi mislite – gdje završava dužnost djeteta, a počinje pravo na vlastiti život?