Zaveštanje koje je razdvojilo porodicu: Priča o nepravdi i tihoj boli
“Jelena, hajde, sjedni. Moramo razgovarati,” rekla je svekrva Mara, gledajući me hladnim očima preko stola prekrivenog starim stolnjakom. U kuhinji je mirisalo na kafu i svježe ispečene kiflice, ali meni je u grlu stajala knedla. Osjećala sam da nešto nije u redu. Marko, moj muž, sjedio je pored mene, nervozno lupkajući prstima po stolu. Njegova sestra Ivana već je bila tu, s osmijehom koji mi se činio previše širokim za ovakvu priliku.
“Znate da nisam više mlada,” započela je Mara, “i želim da sve bude jasno dok sam još ovdje. Ovo je moje zaveštanje.”
U tom trenutku, srce mi je preskočilo. Nisam očekivala ništa posebno, ali nisam ni slutila koliko će me te riječi zaboljeti. Mara je iz torbe izvadila požutjeli papir i počela čitati:
“Kuća u Sarajevu ide Ivani. Stan u Splitu Marku. Sva ušteđevina ide unucima, a vikendica na Vlašiću – također Ivani.”
Nisam mogla vjerovati. Godinama sam s Markom dolazila u tu kuću, čistila, kuhala, brinula o svima. Kad je Mara bila bolesna, ja sam joj mijenjala zavoje i vodila je doktorima. Ivana se pojavljivala samo kad bi trebalo nešto uzeti ili proslaviti rođendan.
“A ja?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Mara me pogledala kao da sam dijete koje traži previše.
“Jelena, ti si Markova žena. Sve što je njegovo, tvoje je. Tako to ide.”
Osjetila sam kako mi se obrazi žare od srama i bijesa. Marko je šutio. Nije rekao ni riječ u moju obranu. Ivana je samo slegnula ramenima i nastavila gledati kroz prozor.
Te noći nisam mogla spavati. Marko je ležao okrenut leđima, a ja sam zurila u strop, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila. Sjetila sam se svih onih puta kad sam ostajala sama s Marom dok su drugi išli na more ili u kino. Sjetila sam se kako sam joj donosila lijekove iz Hrvatske kad ih ovdje nije bilo. Sve to sada nije vrijedilo ništa.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Mara se ponašala kao da se ništa nije dogodilo, a Marko je izbjegavao razgovor o zaveštanju. Ivana je dolazila češće nego prije, obilazila kuću kao da već pripada njoj.
Jednog popodneva, dok sam brisala prašinu s polica u dnevnoj sobi, Ivana je ušla bez kucanja.
“Znaš, Jelena, mama je uvijek govorila da si ti dobra žena, ali ipak… porodica je porodica. Ti si ipak samo snaha.”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih ikada priznala. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost pred njom.
“Porodica? A ko je bio ovdje kad vas nije bilo? Ko je brinuo o vašoj majci kad ste vi bili zauzeti svojim životima?” pitala sam tiho.
Ivana se nasmijala.
“To ti niko nije tražio. Sama si birala.”
Nakon tog razgovora povukla sam se u sebe. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke i druženja. Marko je primijetio promjenu.
“Jelena, molim te, nemoj ovo shvatiti lično. Znaš kakva je moja mama…”
“Ne mogu više ovako, Marko! Osjećam se kao duh u vlastitoj kući! Zar ne vidiš koliko me boli? Zar ti nije stalo?”
Marko je slegnuo ramenima.
“Ne znam šta da ti kažem… To su njene stvari. Ja ne mogu protiv nje.”
Tada sam shvatila da sam sama u ovoj borbi. Da nema nikoga ko bi stao uz mene.
Dani su prolazili sporo i bolno. Mara se razboljela nekoliko mjeseci kasnije i opet sam ja bila ta koja ju je vodila doktorima, kuhala joj čajeve i mijenjala posteljinu dok su Ivana i Marko bili zauzeti svojim poslovima.
Jedne večeri, dok sam joj mijenjala zavoj na nozi, Mara me pogledala s nekom tugom u očima.
“Znam da si ljuta na mene, Jelena… Ali tako se kod nas uvijek radilo. Žene su uvijek bile na drugom mjestu.”
Nisam znala šta da odgovorim. Samo sam klimnula glavom i nastavila svoj posao.
Kad je Mara umrla, kuća se napunila rodbinom koju godinama nisam vidjela. Svi su pričali o nasljedstvu, o tome ko će šta dobiti i kako će podijeliti stvari. Ja sam sjedila u kutu dnevne sobe i osjećala se kao stranac među vlastitom porodicom.
Nakon sahrane Ivana mi je prišla.
“Znaš, Jelena… možda smo mogle biti bolje jedna prema drugoj. Ali sad je kasno za to.”
Samo sam klimnula glavom i otišla vani na hladan zrak.
Danas živim s Markom u stanu koji smo dobili po zaveštanju. Ali svaki put kad pogledam taj papir na kojem piše njegovo ime, osjećam gorčinu i prazninu koju ništa ne može ispuniti.
Pitam se: Koliko vrijedi ljubav i trud žene koja nije krvno vezana za ovu porodicu? Da li smo mi snaje uvijek osuđene biti nevidljive? Možda vi imate odgovor.