„Ako ne znaš održavati red, pakiraj se” – Moja borba s muževom opsesijom koja je uništila našu obitelj

„Ako ne znaš održavati red, pakiraj se!” – riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci šalicu kave koju sam, iz navike, stavila na pogrešno mjesto. Pažnja mi je bila na Ivanu, našem sinu, koji je pokušavao sakriti suze jer je slučajno prosuo sok po stolu. Paško je stajao iznad njega, lice mu je bilo crveno od bijesa.

„Koliko puta sam rekao da ovdje nema mjesta za nered?!” vikao je Paško, a ja sam osjećala kako mi srce tone. Pogledala sam Ivana, a on je samo šutio, drhteći. U tom trenutku, shvatila sam koliko smo daleko otišli.

Naša priča nije počela ovako. Kad sam upoznala Paška na fakultetu u Zagrebu, bio je šarmantan, duhovit i pažljiv. Njegova organiziranost mi se tada činila privlačnom – uvijek je imao plan, znao je što želi. Ja, Mirela iz malog mjesta kod Šibenika, bila sam impresionirana njegovom odlučnošću. Vjenčali smo se brzo, možda prebrzo, ali tada mi se činilo da ljubav može sve.

Prvih nekoliko godina braka bile su ispunjene sitnim nesuglasicama oko svakodnevnih stvari: gdje stoje ključevi, kako se slaže rublje, kad se pere pod. Mislila sam da su to normalne stvari. Ali s vremenom, Paškova potreba za kontrolom postajala je sve izraženija. Svaki predmet u kući imao je svoje mjesto; ako bi netko pomaknuo knjigu ili ostavio šalicu na stolu, slijedila bi lekcija o redu i disciplini.

Moja mama, Ankica, često mi je govorila: „Mirela, nemoj mu dopuštati da ti diše za vratom.” Ali nisam ju slušala. Vjerovala sam da će se promijeniti kad dođe dijete. Kad se Ivan rodio, nadala sam se da će Paško omekšati. Umjesto toga, postao je još stroži. Ivan je morao slagati igračke po bojama i veličini; svaka mrlja na odjeći bila je tragedija.

Jednog dana, dok sam spremala ručak, čula sam kako Paško viče na Ivana jer nije pravilno posložio knjige na polici. Utrčala sam u sobu i pokušala ga smiriti.

„Paško, pusti ga, ima samo šest godina!”

„Ako ga sad ne naučimo redu, nikad neće naučiti!” odgovorio je hladno.

Te večeri sam dugo plakala u kupaonici. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li loša supruga jer ne mogu zadovoljiti njegove standarde? Jesam li loša majka jer dopuštam da Ivan pati?

S vremenom su se svađe intenzivirale. Paško bi me često uspoređivao s njegovom majkom Ljubicom: „Moja mama nikad nije ostavljala nered! Kod nje si mogao jesti s poda!”

Pokušavala sam razgovarati s njim. „Paško, nije sve u redu. Ljudi griješe. Djeca moraju biti djeca.”

On bi samo odmahnuo rukom: „Ako ti ne odgovara, znaš gdje su vrata.”

Počela sam osjećati da gubim tlo pod nogama. Prijateljice su primijetile da sam se povukla. „Mirela, gdje si nestala?” pitala me Sanja jednog dana na kavi.

„Nigdje… samo puno obaveza,” slagala sam.

Ali istina je bila da sam se bojala priznati koliko sam nesretna. Bojala sam se osude – što će reći ljudi u selu? Kako ću sama s djetetom?

Jedne večeri, nakon još jedne svađe zbog „nereda” – ovaj put jer nisam odmah oprala tanjure – Paško mi je rekao: „Ako ne umiješ održavati red, pakiraj se.”

Te noći nisam spavala. Gledala sam Ivana kako spava i pitala se kakvo djetinjstvo mu pružam. Sjetila sam se svoje bake Zore koja mi je uvijek govorila: „Dijete moje, dom nije muzej.”

Sljedećeg jutra nazvala sam mamu.

„Mama… ne mogu više.”

Došla je isti dan. Sjela je sa mnom za kuhinjski stol i rekla: „Mirela, nisi ti kriva što on ne zna voljeti bez uvjeta.”

Trebalo mi je još nekoliko tjedana da skupim hrabrost. Pronašla sam posao u knjižari u Šibeniku i iznajmila mali stan. Kad sam Pašku rekla da odlazim, nije pokazao emocije.

„Kako hoćeš,” rekao je kratko.

Ivan i ja smo otišli s dva kofera i puno straha. Prve noći u novom stanu plakali smo oboje. Ali već sljedećeg jutra osjetila sam olakšanje – prvi put nakon dugo vremena mogla sam ostaviti šalicu na stolu bez straha od vikanja.

Danas živimo skromno ali slobodno. Ivan polako vraća osmijeh na lice. Povremeno me grize savjest – jesam li trebala više pokušati? Jesam li ga prebrzo napustila? Ali onda vidim Ivana kako bezbrižno crta po stolu i znam da smo napravili pravu stvar.

Ponekad se pitam: koliko žena još živi u tišini pod teretom tuđih očekivanja? Koliko nas još misli da ljubav znači žrtvovati sebe? Možda je vrijeme da progovorimo – jer dom treba biti utočište, a ne bojno polje.