Bitka za Djedovinu: Kuća koja je Razorila Moju Porodicu
“Ne možeš to napraviti, Ivana! Nemaš pravo!” vikao je moj brat Filip dok je lupao šakom o stol. U tom trenutku, kuhinja naše stare kuće u okolici Varaždina pretvorila se u bojno polje. Na zidu su visile djedove slike, a iznad nas je visio njegov stari sat koji je otkucavao, kao da odbrojava vrijeme do potpunog raspada naše porodice.
Djed Stjepan bio je stub svega – uvijek pravedan, uvijek spreman pomoći. Kad je umro prošlog proljeća, ostavio je za sobom ne samo prazninu, nego i kuću u kojoj smo odrasli. Svi smo vjerovali da će sve biti pošteno, ali onda su stigli papiri od javnog bilježnika. Kuća je pripala meni i mojoj sestri Marini, jer smo posljednjih godina živjele s djedom i brinule o njemu. Filip i naša najmlađa sestra Sanja, koji su otišli u Zagreb i Sarajevo za boljim životom, ostali su bez ičega.
“Ti znaš da sam ja svaki vikend dolazio! Nisam mogao više zbog posla!” Filip je bio crven u licu, a oči su mu bile pune suza. “A ti si sve to isplanirala iza naših leđa!”
Marina je šutjela, stiskala šalicu kave kao da će je zdrobiti. Ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. Nisam znala što reći. Istina je – posljednje dvije godine djedove bolesti bile su pakao. Noći bez sna, presvlačenje pelena, hranjenje, slušanje njegovih priča koje su se ponavljale do besvijesti. Marina i ja smo odustale od svojih života, veza, izlazaka. Filip i Sanja su dolazili kad su mogli, ali nisu znali što znači biti tu svaki dan.
“Nije pošteno,” prošaptala je Sanja. “Mi smo isto njegova djeca. Zar nas je tako malo volio?”
Nisam imala odgovor. Djed je uvijek govorio: “Onaj tko ostane uz mene do kraja, taj će znati što znači dom.” Nisam tada razumjela koliko će te riječi boljeti.
Nakon sprovoda, sve se promijenilo. Prije toga smo još uvijek bili obitelj – zajedno smo pekli kolače za Božić, išli na groblje za Svi svete, smijali se djedovim šalama o partizanima i ustašama. Sada su svi gledali u mene kao u izdajicu.
“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovao za ovu obitelj?” Filip me gledao kao stranca. “Ti si uvijek bila tatina mezimica, a sad si uzela sve!”
Marina se tada prvi put oglasila: “Nije Ivana kriva. Djed je tako htio. Mi smo bile ovdje kad je bilo najteže. Gdje ste vi bili kad sam ja plakala jer nisam znala hoće li preživjeti noć? Kad sam zvala hitnu u tri ujutro?”
Sanja je briznula u plač. “Ja nisam mogla doći! Imala sam malu bebu!”
Svi smo plakali. Mama je sjedila u kutu i šutjela, gledajući kroz prozor kao da će joj netko izvana donijeti rješenje.
Tjedni su prolazili, a odnosi su postajali sve gori. Filip je angažirao odvjetnika i pokušao osporiti oporuku. Počele su stizati prijetnje sudom, ružne poruke na WhatsAppu, ogovaranja po selu. Ljudi su me prestali pozdravljati na tržnici. “Ona što je uzela djedovinu”, šaptali su iza leđa.
Jedne večeri Marina me pitala: “Jesmo li pogriješile? Možda smo trebale podijeliti kuću na četvero?”
Nisam znala što reći. Sjećanja na djedove posljednje dane bila su još svježa – kako me držao za ruku i šaptao: “Čuvaj ovu kuću, Ivana. To je sve što imamo.”
Ali što vrijedi kuća ako zbog nje izgubiš brata i sestru?
Jednog dana Filip je došao s kovčegom. “Došao sam po svoje stvari. I neću više kročiti ovamo dok ste vi ovdje.”
Gledala sam ga kako skuplja stare dresove, slike iz djetinjstva, djedovu harmoniku. Htjela sam ga zagrliti, reći mu da mi je žao, ali riječi su mi zapele u grlu.
Mama je pokušala pomiriti stvari. “Djed vas je sve volio. Kuća nije važna. Važno je da ostanete zajedno.”
Ali bilo je prekasno. Filip je otišao, Sanja se povukla, a Marina i ja smo ostale same u velikoj, praznoj kući koja je sada bila hladnija nego ikad.
Prošlo je godinu dana. Kuća je još uvijek na moje ime, ali svaki put kad zakoračim u djedovu sobu, osjećam težinu svega što smo izgubili. Ponekad sjedim na klupi ispred kuće i gledam u praznu cestu, pitajući se gdje su nestali svi oni topli obiteljski trenuci.
Možda sam trebala biti velikodušnija. Možda smo svi trebali više razgovarati, manje suditi. Ali kad pohlepa i povrijeđenost uđu u srce, teško je pronaći put natrag.
Ponekad se pitam: vrijedi li išta materijalno ako zbog toga izgubiš obitelj? Što biste vi učinili na mom mjestu?