Bratova kola na moje ime – Priča o povjerenju, izdaji i obitelji
“Nisi valjda stvarno potpisala?” Mirjana me gledala širom otvorenih očiju, dok sam nervozno vrtjela ključeve po stolu. U zraku je mirisalo na kavu i nevolju. “Jesam, Miro. Šta sam drugo mogla? Dino je moj brat. Rekao je da mu treba samo na par mjeseci, dok ne sredi kreditnu sposobnost.”
Mirjana je uzdahnula, a ja sam osjetila kako mi srce lupa u grlu. Dino je uvijek bio onaj koji upada u probleme, a ja ona koja ih pokušava riješiti. Odmalena sam ga izvlačila iz svakakvih gluposti – od lažnih ispričnica do neplaćenih računa za mobitel. Ali ovo je bilo nešto drugo. Ovo je bio auto od 25 tisuća eura, na moje ime, s kreditom koji će me pratiti godinama ako nešto pođe po zlu.
“Znaš li ti što radiš?” pitala me mama kad je čula. “Znaš li ti kakvi su danas ljudi? Pa ni rođenom bratu ne možeš vjerovati!”
Ali ja sam vjerovala. Dino je moj brat. Onaj isti koji me nosio na ramenima kad sam slomila nogu, koji mi je kupovao čokoladice kad bih plakala zbog škole. Nisam mogla zamisliti da bi me mogao povrijediti.
Prvi mjeseci su prošli bez problema. Dino je vozio auto, plaćao rate, javljao mi se redovito. “Sve pod kontrolom, seko!” smijao bi se u slušalicu. Ja bih se nasmijala i nastavila raditi svoj posao u knjižnici, uvjerena da sam napravila pravu stvar.
A onda su počela kašnjenja.
Prvo jedan dan, pa tjedan. Onda mi je stiglo pismo iz banke – opomena pred ovrhu. Srce mi je stalo. Zvala sam ga odmah.
“Dino, što se događa?”
“Ma ništa, mala frka na poslu, kasni mi plaća. Sve ću riješiti do kraja mjeseca, obećavam!”
Ali mjesec je prošao, a dug je rastao. Počela sam dobivati pozive iz banke, prijetnje ovrhom, prijetnje sudom. Svaki put kad bih ga nazvala, imao bi novu priču – gazda ga prevario, auto mu se pokvario, morao je platiti kaznu policiji.
“Dino, ovo više ne ide! Ne mogu ja ovo sama!” vikala sam u slušalicu jedne večeri dok su mi suze curile niz lice.
“Seko, molim te… još samo malo vremena. Sve će biti okej. Ne mogu sad pričati!”
Počela sam lagati roditeljima. Mama je osjećala da nešto nije u redu.
“Zašto si tako nervozna? Jesi li dobro?”
“Ma sve je super, mama. Samo puno posla u knjižnici.”
Ali noću nisam spavala. Svaki poziv s nepoznatog broja tjerao mi je hladan znoj niz leđa. Počela sam izbjegavati prijatelje jer nisam imala novca ni za kavu. Mirjana me molila da odem u banku i prijavim sve.
“Ne mogu to bratu napraviti!” viknula sam jednom toliko glasno da su gosti u kafiću zašutjeli.
A onda je došao dan kad su mi blokirali račun.
Stajala sam pred bankom s papirom u ruci, osjećajući se kao dijete koje je izgubilo sve igračke. Zvala sam Dinu deset puta – nije se javljao. Poslala sam mu poruku: “Ako se ne javiš danas, idem na policiju.” Nije odgovorio.
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njemu. Ne samo strah ili razočaranje – bijes što me ostavio samu s njegovim problemima.
Te večeri došao je kući pijan. Mama je plakala u kuhinji, tata šutio pred televizorom.
“Šta si napravio od svoje sestre?” pitala ga je mama kroz suze.
Dino je šutio, gledao u pod.
“Jesi li ti normalan? Ona zbog tebe ne može ni kruh kupiti!”
Tata se digao i prvi put u životu udario šakom o stol: “Dosta više! Ako ne riješiš to do kraja tjedna, nema te više u ovoj kući!”
Dino je otišao bez riječi. Ja sam sjedila na stepenicama i plakala kao dijete.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći rješenje – prodati auto, dogovoriti reprogram kredita, posuditi novac od prijatelja. Nitko nije imao toliko novca, a banka nije htjela čekati.
Jedne noći Dino se vratio kući sav izgreban i krvavih ruku.
“Šta ti se dogodilo?”
“Ništa… dugovi… neki likovi… Seko, oprosti… Nisam znao kome da se obratim… Sve sam zajebao…”
Gledala sam ga i nisam znala mrzim li ga ili žalim više.
Na kraju smo prodali auto za upola manje nego što vrijedi. Ja sam ostala dužna banci još dvije godine otplate kredita za nešto što više nemam. Dino se iselio kod prijatelja i prestao se javljati.
Mama me tješila: “Ti si barem pokušala pomoći. Nisi ti kriva što je on takav.” Ali ja sam osjećala samo prazninu i gorčinu.
Danas još uvijek otplaćujem taj kredit. Svaki mjesec kad platim ratu, sjetim se svega – povjerenja koje sam imala, izdaje koju sam doživjela i ljubavi koja me uništila.
Ponekad se pitam: gdje završava obiteljska žrtva? Kad prestaješ biti sestra i postaješ samo još jedna žrtva tuđih odluka? Da li smo dužni uvijek spašavati one koje volimo – čak i kad nas to uništava?