Dobar čin, loš odjek: Kako je moja pomoć izazvala lavinu osuda
“Šta ti to radiš, Harise? Jesi li normalan?” glas moje sestre Amre parao je zrak dok sam izlazio iz buregdžinice na Baščaršiji, noseći u rukama toplu porciju bureka i jogurt. Pogledala me kao da sam upravo priznao najveći grijeh. Nisam joj odgovorio odmah, samo sam nastavio prema klupi na kojoj je sjedila Jasna, žena koju sam viđao već mjesecima kako prosi ispred tramvajske stanice.
“Dobar dan, Jasna. Evo nešto da pojedete,” rekao sam tiho, pružajući joj hranu. Njene oči su zasjale na trenutak, ali odmah zatim su se zamutile. “Hvala ti, Harise… ali znaš, neki ljudi mi kažu da ne bih trebala jesti masno, da mi to škodi. Ali gladna sam, pa… hvala ti.”
Osjetio sam knedlu u grlu. Nisam znao šta da kažem. U tom trenutku, Amra je prišla bliže i počela: “Zar nisi mogao kupiti nešto zdravije? Salatu, supu? Burek je pun ulja! Zar ne vidiš da joj nije dobro?”
Jasna je slegnula ramenima i počela jesti, a ja sam osjećao kako mi se obrazi žare od stida i ljutnje. “Amra, ona je gladna. Nije birala šta će jesti zadnjih dana. Burek je topao, zasitan…”
“To nije opravdanje! Samo si htio da se osjećaš dobro zbog sebe!” nastavila je Amra, a prolaznici su počeli gledati prema nama. Neki su odmahivali glavom, drugi su šaputali. Osjetio sam kako mi srce lupa u grudima.
Jasna je tiho jela, povremeno me gledajući ispod obrva. “Neka, djeco… Ne svađajte se zbog mene. Ja sam navikla na sve… Samo vi budite dobri jedno prema drugom.”
Ali Amra nije odustajala. “Znaš li ti koliko ljudi misli da beskućnici troše novac na alkohol? Da ih ne treba hraniti nego im pomoći da se zaposle? Harise, ti si naivan!”
Nisam mogao vjerovati šta slušam. “Amra, ona je čovjek! Nije statistika!”
Te večeri kod kuće, otac je sjedio za stolom i slušao nas bez riječi dok smo Amra i ja raspravljali. Majka je samo uzdisala i gledala kroz prozor.
“Sine,” rekao je otac napokon, “dobro je što imaš srce. Ali ponekad ljudi ne žele tvoju pomoć onako kako ti misliš. Možda si trebao pitati Jasnu šta želi jesti.”
Osjetio sam se kao da me svi napadaju zbog nečega što sam učinio iz najbolje namjere. Cijelu noć nisam mogao spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Samo si htio da se osjećaš dobro zbog sebe!”
Sutradan sam opet vidio Jasnu na istom mjestu. Prišao sam joj nesigurno.
“Jasna… Jesam li pogriješio jučer?”
Pogledala me blagim očima. “Nisi, Harise. Glad ne bira. Ali ljudi biraju kako će gledati na tuđu dobrotu. Neka te to ne slomi. Samo… sljedeći put pitaj šta želim. Nekad mi više znači razgovor nego burek.”
Osjetio sam olakšanje i tugu u isto vrijeme. Sjeo sam pored nje i pričali smo dugo o njenom životu – o mužu koji ju je ostavio, o djeci koja su otišla u Njemačku i zaboravila na nju, o noćima provedenim pod mostom kad snijeg pada.
Narednih dana ljudi su me počeli prepoznavati kao “onog što hrani beskućnicu”. Neki su mi prilazili s osmijehom, drugi s podsmijehom.
Jednog dana me zaustavio komšija Emir: “Harise, pazi se ti tih ljudi… Nikad ne znaš ko su i šta mogu uraditi za marku.” Osjetio sam kako mi krv vrije.
“Emire, znaš li ti kako je biti gladan? Znaš li kako je kad te svi gledaju kao smeće?”
Nije odgovorio, samo je odmahnuo rukom.
U međuvremenu, Amra je prestala pričati sa mnom nekoliko dana. Majka mi je šaptala: “Pusti je, proći će je.” Ali mene nije prolazilo ono što sam osjećao – gorčinu što ni porodica ni društvo ne razumiju koliko malo treba da nekome uljepšaš dan.
Jedne večeri Jasna nije bila na svom mjestu. Tražio sam je po cijelom kvartu. Tek nakon tri dana saznao sam od prodavačice iz pekare da su je odveli u bolnicu – prehladila se, pluća su joj popustila.
Otišao sam do bolnice s vrećicom voća i toplim čajem. Ležala je blijeda ali nasmijana.
“Harise… opet si došao? Hvala ti… Znaš, nisi ti pogriješio s onim burekom. Pogriješili su oni koji misle da dobrota ima pravila i granice.”
Držao sam njenu ruku dok su joj oči sjale od suza.
Kad sam izašao iz bolnice, stajao sam dugo na hladnom zraku i razmišljao: Zašto smo postali tako brzi u osuđivanju tuđih dobrih djela? Zar smo zaboravili kako je biti čovjek?
Možda će me opet kritikovati zbog onoga što radim – ali ako ne pomognemo jedni drugima, šta nam ostaje? Da li ste vi ikada doživjeli da vas osude zbog dobrog djela?