Dvije godine tišine: Moja kćerka me više ne želi vidjeti

“Lejla, zar stvarno misliš da je ovo pametno?” viknula sam tada, prije dvije godine, dok je ona stajala na vratima s torbom na ramenu. Nije mi ni odgovorila. Samo je pogledala kroz mene, kao da sam zrak, i zatvorila vrata za sobom. Zvuk tog zatvaranja još uvijek mi odzvanja u ušima, kao da se svaki dan ponavlja.

Sada sjedim za kuhinjskim stolom u našem malom stanu na Grbavici, gledam u mobitel i čekam poruku koja nikako da stigne. Dvije godine prošle su otkako mi se Lejla nije javila. Svaki dan mi je teži od prethodnog. Ponekad pomislim da sam ja kriva za sve. Možda sam bila previše stroga, možda nisam znala slušati. Možda sam previše očekivala od nje, a premalo joj dala prostora da bude svoja.

Lejla je uvijek bila drugačija od ostale djece iz komšiluka. Dok su druge djevojčice igrale lastiš ili šminkale lutke, ona je crtala stripove i sanjala o životu u Zagrebu ili Beču. Njen otac, Emir, govorio je da će joj to proći, da su to samo faze. Ali ja sam osjećala strah – strah da će otići, da će me zaboraviti, da ću ostati sama.

Svađa koja nas je razdvojila bila je oko sitnice – barem se tako činilo tada. Lejla je željela upisati Akademiju likovnih umjetnosti, a ja sam inzistirala na ekonomiji. “Umjetnost te neće nahraniti!” vikala sam, a ona je plakala i govorila: “Mama, ti me ne razumiješ!” Emir je šutio, kao i uvijek kad bi stvari postale previše emotivne. Na kraju je Lejla spakirala stvari i otišla kod prijateljice Amre. Od tada – tišina.

Prvih mjeseci sam zvala svaki dan. Pisala poruke: “Jesi li dobro? Jesi li jela? Treba li ti novca?” Nikad nije odgovorila. Emir je pokušavao biti posrednik, ali ni on nije imao više sreće. “Pusti je, vratit će se kad bude spremna,” govorio mi je dok bi gledao televiziju, ali ja nisam mogla pustiti.

Jedne večeri, dok sam slagala njene stare crteže, pronašla sam pismo koje mi je napisala za rođendan prije tri godine. U njemu piše: “Mama, hvala ti što si uvijek uz mene, čak i kad se ljutim na tebe. Znam da želiš najbolje za mene.” Suze su mi kapale po papiru dok sam čitala te riječi. Gdje sam pogriješila? Kada se ljubav pretvorila u zid?

Moje prijateljice iz mahale često me tješe: “Ma djeca su takva danas, sve im smeta!” Ali kad dođem kući i zatvorim vrata za sobom, ostajem sama sa svojim mislima i krivnjom. Sjećam se kako smo Lejla i ja nekad zajedno kuhale grah nedjeljom, kako bi mi pričala o svojim snovima dok bi miješala varivo. Sada kuham sama i jedem u tišini.

Jednog dana srela sam Amru na pijaci. “Kako je Lejla?” pitala sam s knedlom u grlu. Amra me pogledala sažaljivo: “Dobro je… radi u galeriji u Zagrebu. Znaš, još uvijek te voli. Samo… treba joj vremena.” Taj razgovor mi je dao tračak nade, ali i još više pitanja.

Emir i ja smo se udaljili nakon svega. On bježi na posao, ja u svoje brige. Ponekad ga pitam: “Šta smo to uradili? Jesmo li izgubili dijete?” On samo slegne ramenima: “Nismo mi krivi za sve. Ona mora sama shvatiti neke stvari.” Ali ja ne mogu tako lako prihvatiti tu filozofiju.

Prošlog Božića poslala sam joj paket – šal koji sam isplela i malu bilježnicu s posvetom: “Za tvoje nove crteže.” Paket se vratio neotvoren. Tada sam prvi put osjetila pravi očaj. Počela sam sanjati Lejlu svake noći – u snu mi prilazi i kaže: “Mama, oprosti mi.” Budim se uplakana i prazna.

Moja sestra Jasmina kaže da moram krenuti dalje: “Imaš svoj život! Ne možeš vječno čekati.” Ali kako da nastavim kada mi srce svaki dan šapuće njeno ime? Kako da zaboravim dijete koje sam nosila devet mjeseci pod srcem?

Nedavno sam pročitala članak o generacijskom jazu – kako roditelji i djeca danas žive u različitim svjetovima. Možda je to istina. Možda Lejla treba slobodu koju joj ja nisam znala dati. Ali zar ljubav nije i razumijevanje? Zar nije kompromis?

Ponekad zamislim kako će jednog dana zazvoniti mobitel i čut ću njen glas: “Mama, oprosti.” Zamišljam kako ću je zagrliti i reći joj da nema ničega što ne bih oprostila svom djetetu.

Ali za sada ostajem ovdje – sjedim za kuhinjskim stolom, gledam u mobitel i čekam poruku koja nikako da stigne.

Možda nisam bila savršena majka, ali voljela sam iz sveg srca. Da li je moguće da ljubav ponekad nije dovoljna? Da li ste vi ikada izgubili nekoga zbog nesporazuma koji su mogli biti riješeni razgovorom?