Frižider nije menza! Kako su Milica i njeni prijatelji doveli naš dom do ivice

— Milice, opet ste sve pojeli! — viknula sam iz kuhinje, gledajući u poluprazan frižider. Zvuk limenke koja je pala na pločice odzvanjao je kroz stan, dok su se smijeh i glasovi iz dnevnog boravka miješali s mojim bijesom.

Milica je ušla, s osmijehom koji je uvijek koristila kad bi nešto skrivila. — Ma, mama, pa to su samo sendviči… — pokušala je umanjiti stvar, ali ja sam već osjećala kako mi srce lupa od nervoze.

— Samo sendviči? Milice, svaki dan dolazite ovdje kao da vam je ovo menza! — glas mi je zadrhtao. Pogledala me, pa spustila pogled. Iza nje su se pojavili Dino i Lejla, noseći tanjure s ostacima pizze koju sam sinoć spremala za nas dvoje.

— Teta Jasna, stvarno ste najbolja! — dobacio je Dino, ne sluteći koliko me ta rečenica boli. Nisam znala jesam li zaista dobra ili samo naivna.

Sjedila sam kasnije sama u kuhinji, gledajući kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim krovovima. Sjećala sam se vremena kad je Milica bila mala, kad sam joj s ljubavlju spremala svaki obrok i radovala se njenom osmijehu. Sad sam se osjećala kao kuharica u nekoj školskoj kantini.

— Jasna, što se opet sekiraš? — upitao me muž, Dragan, dok je ulazio s posla. — Djeca su djeca, bolje da su kod nas nego negdje po ulici.

— Nije to problem, Dragan. Nego što više ne znam gdje je granica. Svaki dan dolaze, sve pojedu, ostave nered… A Milica kao da više nema poštovanja prema meni ni prema našem domu.

Dragan je slegnuo ramenima. — Pusti ih, proći će ih to. Sjeti se sebe kad si bila klinka.

Ali nisam mogla pustiti. Svaki dan ista priča: Milica i njeno društvo dolaze poslije škole, smiju se, galame, otvaraju frižider kao da je njihov. Nekad ih bude četvero, nekad sedmero. Jednom sam zatekla i nekog dečka kojeg nikad prije nisam vidjela kako jede moju supu od graška.

Jedne večeri, dok sam skupljala prazne čaše iz dnevnog boravka, čula sam razgovor iz hodnika.

— Ma kod Milice ti je zakon! Njena stara uvijek nešto spremi, a možeš doći kad hoćeš — rekao je Dino.

— Ma daj, stvarno? Moja mama bi me ubila da dovedem toliko ljudi — odgovorila je Lejla.

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala boli li me više to što me zovu “stara” ili što misle da sam laka meta. Te noći nisam mogla spavati. Dragan je hrkao pored mene dok sam ja brojala koliko puta su ovaj tjedan ispraznili frižider.

Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s Milicom. Sjela sam nasuprot nje dok je tipkala po mobitelu.

— Milice, moramo razgovarati.

Podigla je pogled, nervozno prebacila pramen kose iza uha.

— Što sad?

— Ne mogu više ovako. Svaki dan dolazite ovdje kao da vam je ovo restoran. Ja radim cijeli dan, trudim se da imate sve što treba… Ali osjećam se iskorišteno. Gdje su granice?

Milica je šutjela. Onda je tiho rekla:

— Mama, pa to su moji prijatelji… Ne želim biti ona cura kojoj niko ne može doći kući.

— Ali ja nisam dužna hraniti cijelo Sarajevo! — povisila sam ton više nego što sam htjela.

Nastala je tišina. Osjetila sam kako mi srce puca. Znam koliko joj znače prijatelji. Znam i koliko mi znači mir u vlastitom domu.

Sljedećih dana pokušala sam postaviti pravila: “Možete doći jednom tjedno”, “Neka svatko donese nešto”, “Nema više otvaranja frižidera bez pitanja”. Ali pravila su bila kao papir na kiši — brzo su nestajala pod pritiskom mladenačke energije i Milicine želje da bude omiljena.

Jednog dana vratila sam se ranije s posla i zatekla ih kako prave palačinke. Brašno po cijeloj kuhinji, prazna tegla eurokrema na stolu, a smijeh do neba.

— Dosta! — viknula sam iz sveg glasa. Svi su utihnuli. Milica me pogledala kao da me prvi put vidi.

— Mama…

— Ne! Dosta više! Ovo nije menza! Ovo je naš dom! Ako vas ne zanima kako se ja osjećam, onda možda trebam zaključati vrata!

Suze su mi tekle niz lice dok sam izlazila iz kuhinje. Osjećala sam se poraženo i usamljeno u vlastitoj kući.

Te večeri Milica nije večerala sa mnom. Sjela je u svoju sobu i nisam čula ni glasa od nje do jutra. Dragan me pokušao utješiti:

— Proći će ih to… Samo budi strpljiva.

Ali nisam bila sigurna da želim biti strpljiva. Nisam znala jesam li loša majka jer postavljam granice ili budala jer ih nisam postavila ranije.

Nakon nekoliko dana Milica mi je prišla tiho:

— Mama… Žao mi je. Nisam shvatila koliko ti to smeta. Samo… Nekad mi se čini da ako nisam dobra prema svima, niko me neće voljeti.

Zagrlila sam je i osjetila kako se obadvije tresemo od suza.

Danas više nema svakodnevnih posjeta. Ponekad dođu Dino ili Lejla na kavu i kolače koje zajedno napravimo. Naučila sam reći “ne” bez grižnje savjesti. Naučila sam da ljubav nije samo u davanju nego i u postavljanju granica.

Ponekad se pitam: gdje prestaje gostoprimstvo a počinje iskorištavanje? Jesam li sebična ako želim mir u svom domu? Možda vi imate odgovor.