Glad u srcu Sarajeva: Priča o Lejli i tišini iza zidova

“Jesi li gladna, Lejla?” pitala sam je tiho, dok smo sjedile na stepenicama ispred naše zgrade. Pogledala me onim svojim velikim, tamnim očima, u kojima se ogledala cijela težina svijeta. Nije ništa rekla, samo je klimnula glavom. Iz džepa sam izvukla pola kifle koju mi je mama spakirala za užinu i pružila joj. U tom trenutku, iznad nas se začuo glas njene majke: “Lejla! Hajde kući odmah!” Glas joj je bio grub, ali umoran, kao da je svaka riječ težila tonu.

Lejla je ustala i bez riječi nestala iza vrata svog stana. Ostala sam sama, s osjećajem krivnje i nelagode koji me pratio godinama. U našem ulazu svi su znali da Lejlina porodica jedva sastavlja kraj s krajem. Njen otac, Fahrudin, nekad je radio u Željezari, ali nakon rata ostao je bez posla. Majka Sabina čistila je po kućama kad bi je neko pozvao. Imali su još dvoje djece, blizance Amara i Amelu, koji su uvijek bili bosi i prljavi.

Moja mama, Jasna, često bi mi šapnula: “Daj Lejli nešto od užine, ona nema.” Ali nikad nije otvoreno pričala o tome s drugim susjedima. Svi su znali, ali niko nije pitao kako mogu pomoći. Sjećam se jedne zime kad su Lejlini prozori bili zamagljeni iznutra od pare – znak da nemaju grijanja. Te noći sam čula mamu kako tiho plače u kuhinji. Tata je samo rekao: “Ne možemo pomoći svima.”

Jednog dana, dok sam se vraćala iz škole, zatekla sam Lejlu kako sjedi na stubištu i grize nokte. “Šta je bilo?” pitala sam je. Pogledala me i šapnula: “Mama je bolesna. Nema ko da nam skuha ručak.” Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Otišla sam kući i zamolila mamu da im odnese tanjir supe. Mama je uzdahnula, ali je ipak napunila tanjir i odnijela ga Sabini.

Narednih dana Lejla nije dolazila u školu. Učiteljica Senada pitala nas je zna li neko šta se dešava s njom, ali niko nije odgovorio. Svi smo šutjeli, kao da će problem nestati ako ga ne spominjemo. Tek nakon sedmicu dana Lejla se vratila – mršavija nego prije, s podočnjacima i pogledom koji je izbjegavao moj.

Jedne večeri čula sam galamu iz njihovog stana. Fahrudin je vikao, Sabina plakala, a djeca su jecala. Mama me povukla za ruku i rekla: “Ne slušaj to.” Ali nisam mogla ne čuti. Te noći nisam mogla zaspati.

Proljeće je donijelo malo radosti – Lejla i ja smo zajedno brale ljubičice na obližnjem brdu. Pričale smo o svemu osim o onome što nas najviše muči. Jednog dana skupila sam hrabrost i pitala: “Zašto tvoja mama uvijek plače?” Lejla je slegnula ramenima: “Kaže da nas voli, ali da ne zna kako da nam pomogne.”

Godine su prolazile. Lejla je postajala sve povučenija. Prestala je dolaziti kod mene, a ja sam se bojala otići kod nje. Odrasli su nastavili šutjeti. Jednog dana čula sam da su socijalne službe došle po Amara i Amelu – odveli su ih u dom jer Sabina više nije mogla brinuti o njima.

Lejla je nestala iz mog života kao što je i došla – tiho, bez pozdrava. Tek kasnije sam saznala da se preselila kod tetke u Mostar. Nikad više nisam čula za nju.

Danas, kad prođem pored naše stare zgrade u Sarajevu, još uvijek pogledam prema onim zamagljenim prozorima i pitam se: jesmo li mogli učiniti više? Jesmo li svi mi, svojom šutnjom i strahom od tuđe nesreće, doprinijeli tome da jedna djevojčica odraste u sjeni gladi i tuge?

Možda nismo mogli spasiti cijeli svijet, ali možda smo mogli spasiti Lejlu. Da li smo svi mi odgovorni za tišinu koja uništava više od same gladi?