Gost u vlastitoj kući: Priča jedne snahe iz Sarajeva

“Lejla, gdje si ostavila moju šolju za kafu?” glas svekrve, gospođe Fadile, odjeknuo je kroz hodnik dok sam pokušavala pronaći malo mira u maloj sobi koju sam dijelila s Dinom. U tom trenutku, osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu, kao gost u kući koja je trebala biti moj dom.

Dino i ja smo se upoznali na fakultetu. On je bio duhovit, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Vjerovala sam da će naš brak biti početak nečeg lijepog. Ali, kad smo se vjenčali, uselili smo kod njegovih roditelja jer je Dino bio jedino dijete, a stanovi u Sarajevu su preskupi. “Samo dok ne skupimo za svoje,” govorio je Dino, ali mjeseci su se pretvarali u godine.

Prvi dani su bili puni nade. Svekar Mehmed me dočekao s osmijehom, ali Fadila je već tada imala pogled koji je govorio više od riječi. “Kod nas se kafa pije u 7, ručak je u 2, a večera u 7. Nema kasnog ustajanja,” rekla mi je prvog jutra. Klimnula sam glavom, pokušavajući biti dobra snaha.

Ali ubrzo su počele sitne zamjerke. “Lejla, nisi dobro oprala suđe.” “Lejla, ne stavlja se tako jorgan na krevet.” “Lejla, kod nas se ne nosi pidžama po kući.” Svaki dan nova pravila, nova kritika. Dino bi me tješio: “Ma pusti mamu, takva je ona. Proći će to.” Ali nije prolazilo.

Jednog dana, dok sam rezala luk za ručak, Fadila je došla iza mene i uzela mi nož iz ruke. “Pusti ti to meni, nisi ti navikla na ovakvu kuhinju.” Osjećala sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Htjela sam viknuti, ali sam samo progutala knedlu.

S vremenom sam počela izbjegavati zajedničke obroke. Zatvarala bih se u sobu pod izgovorom da učim za posao ili da me boli glava. Dino je sve više vremena provodio s ocem ili prijateljima. Počela sam se osjećati nevidljivo.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam Fadilu kako šapuće Mehmedu: “Nije ona za našu kuću. Previše je tiha, ništa ne pita, ništa ne priča.” Srce mi je preskočilo. Nisam znala da li da plačem ili da pobjegnem.

Pokušavala sam razgovarati s Dinom. “Dino, ja ovdje nisam sretna. Osjećam se kao gost.” On bi samo slegnuo ramenima: “Znaš kakva je situacija. Nemamo gdje drugo. Mama će se naviknuti na tebe.”

Ali nije se navikla. Svaki moj pokušaj da unesem nešto svoje – drugačiji začin u jelo, novi stolnjak ili čak cvijeće na prozoru – nailazio je na otpor. “Kod nas se to ne radi tako,” govorila bi Fadila.

Jednog dana, dok sam sjedila sama na balkonu i gledala kako pada kiša po sarajevskim krovovima, nazvala me mama iz Zenice. “Lejla, dušo moja, jesi li dobro?” Glas joj je bio topao i pun brige. Nisam mogla izdržati i zaplakala sam.

“Mama, osjećam se kao da ne pripadam nigdje. Dino me voli, ali kao da me ne vidi. Njegova mama me gleda kao uljeza. Ne mogu više ovako…”

“Znaš šta ti kažem? Nisi ti nikome dužna da trpiš tuđe hirove. Tvoja sreća je važna!”

Te riječi su mi odzvanjale danima. Počela sam razmišljati o sebi – o tome šta želim i koliko još mogu izdržati.

Jedne noći, nakon još jedne svađe zbog sitnice – ovaj put zbog toga što sam ostavila svjetlo upaljeno u hodniku – sjela sam s Dinom.

“Dino, ili ćemo pronaći svoj stan ili ću ja otići kod svojih dok ne odlučiš šta želiš. Ne mogu više živjeti ovako.” Prvi put me pogledao ozbiljno.

“Lejla… znaš da nemamo para za stan…”

“Znam! Ali znaš li ti koliko mene ovo boli? Svaki dan osjećam da nestajem!”

Nastupila je tišina. Sutradan je otišao na posao bez riječi.

Tog dana sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Amre. Plakala sam cijelu noć. Amra me grlila i govorila: “Nisi ti kriva što si poželjela svoj mir.”

Nakon nekoliko dana Dino me nazvao: “Razgovarao sam s roditeljima. Mama kaže da joj fališ… Možda možemo pokušati drugačije?”

Vratila sam se s oprezom. Fadila me dočekala šutke, ali nakon nekoliko dana počela mi je nuditi kafu i pričati o svojim mladim danima kad je ona bila snaha.

Polako smo gradile odnos iz početka – uz mnogo nesporazuma i suza, ali i iskrenih razgovora.

Danas još uvijek živimo zajedno, ali imam svoj kutak i više poštovanja nego prije. Dino i ja štedimo za svoj stan i sanjam o danu kad ću imati svoj dom.

Ponekad se pitam: Koliko žena oko mene živi ovu istu priču? Zašto se od nas očekuje da šutimo i trpimo? Možemo li ikada biti istinski svoji pod tuđim krovom?