Idite, ja ću vas stići – Priča o tajnama i razočaranju u srcu obitelji

“Idite, ja ću vas stići!” – povikao je Ivan s vrata, dok je nervozno tražio ključeve po džepovima. Bio je to dan kada je naš sin Filip trebao primiti svjedodžbu o maturi. Dan koji smo svi čekali s ponosom i uzbuđenjem. Ali u tom trenutku, dok sam stajala u hodniku s Filipom i kćeri Lanom, osjetila sam hladan val kroz cijelo tijelo. Nešto u njegovom glasu bilo je drugačije, odsutno, kao da nas više ne vidi.

“Tata, požuri! Kasnit ćemo!” Lana je viknula, stežući torbicu i gledajući na sat. Filip je šutio, gledao u pod, a ja sam pokušavala zadržati osmijeh na licu. Ivan je samo odmahnuo rukom: “Idite vi, ja imam još nešto za obaviti. Stići ću vas tamo.”

Nisam znala što da mislim. U autu je vladala tišina. Filip je napokon progovorio: “Mama, jel’ tata opet ljut na mene?” Nisam imala odgovor. Samo sam ga uhvatila za ruku i rekla: “Ne, dušo. Tata ima puno posla ovih dana.”

Ali istina je bila drugačija. Već mjesecima sam osjećala da nešto nije u redu. Ivan je kasnio kući, često bio zamišljen, a naš razgovor svodio se na kratke rečenice o računima i svakodnevnim obavezama. No, nikad nisam mislila da će baš danas – na dan kada naš sin postaje odrasla osoba – odlučiti otići.

U školskoj dvorani svi su roditelji bili nasmijani, ponosni, slikali su se s djecom. Ja sam stajala sa strane, držeći mobitel u ruci, čekajući poruku ili poziv od Ivana. Ništa. Filip me pogledao: “Mama, možemo li samo mi napraviti sliku?” Zagrlila sam ga i nasmijala se kroz suze.

Nakon svečanosti vratili smo se kući. Ivan nije bio tamo. Njegove cipele i jakna nestali su iz hodnika. Na stolu je ležalo pismo. Ruke su mi drhtale dok sam ga otvarala.

“Draga Ana,

Znam da ovo nije način na koji si zaslužila saznati istinu. Već dugo se osjećam izgubljeno. Nisam više isti čovjek kojeg si upoznala prije dvadeset godina. Pokušavao sam biti dobar muž i otac, ali osjećam da više ne pripadam ovdje. Odlazim jer ne želim da me djeca pamte kao nesretnog čovjeka koji ih sputava. Volim vas, ali moram pronaći sebe.

Ivan”

Srušila sam se na pod. Lana je potrčala prema meni: “Mama! Što se dogodilo?” Nisam mogla govoriti. Filip je samo stajao u kutu, blijed kao zid.

Tjedni koji su slijedili bili su magloviti. Ljudi iz susjedstva šaptali su iza leđa, prijateljice su me zvale na kavu, ali nisam imala snage za razgovor. Djeca su šutjela, svatko zatvoren u svoj svijet boli i pitanja bez odgovora.

Jedne večeri Lana je došla u moju sobu: “Mama, jesi li ti znala?” Pogledala sam je kroz suze: “Ne, dušo. Nisam znala ništa.”

Ali istina je bila da sam godinama zatvarala oči pred znakovima – porukama na njegovom mobitelu od neke ‘Marije’, poslovnim putovanjima koja su trajala predugo, hladnoći u njegovom pogledu kad bi mislio da ga ne vidim.

Jednog dana Filip se vratio iz grada ranije nego inače. Sjeli smo za stol i dugo šutjeli. Onda je tiho rekao: “Mama, misliš li da smo mi krivi? Da smo ga mi otjerali?”

Srce mi se slomilo na tisuću komadića. “Ne, sine. Tata ima svoje razloge koje možda nikad nećemo razumjeti. Ali to nije tvoja krivnja.” Zagrli smo se i plakali zajedno.

Kako su mjeseci prolazili, počela sam otkrivati dijelove Ivana koje nikad nisam poznavala – kroz priče prijatelja, slučajne susrete s njegovom sestrom Vesnom koja mi je jednom rekla: “Ana, on nikad nije znao što želi. Ti si mu bila luka sigurnosti, ali on je uvijek gledao prema horizontu.” Te riječi su me proganjale noćima.

Jednog dana stigla mi je poruka od Marije – žene za koju sam sumnjala da ima nešto s Ivanom. “Ana, žao mi je zbog svega. Nije ti zaslužio ovo napraviti na takav način.” Nisam odgovorila. Nisam imala snage za još jedno objašnjenje ili ispriku.

Djeca su polako nastavljala sa životom – Lana je upisala fakultet u Zagrebu, Filip se zaposlio u lokalnoj trgovini dok ne odluči što dalje želi raditi. Ja sam ostala u našoj kući u predgrađu Osijeka, okružena uspomenama i pitanjima.

Ponekad se pitam gdje sam pogriješila – jesam li trebala više razgovarati s Ivanom, manje raditi, više ga voljeti ili manje očekivati? Ili možda ljubav jednostavno nije dovoljna kad dvoje ljudi postanu stranci pod istim krovom?

Sada, kad sjedim sama u kuhinji i gledam slike s Filipove mature, osjećam tugu ali i olakšanje – jer znam da više ne moram glumiti sreću zbog djece ili susjeda.

Možda će mi netko od vas reći – što biste vi napravili na mom mjestu? Je li bolje znati istinu ili živjeti u laži radi mira u kući?