Imam li pravo biti umoran?
“Opet kasniš, Ivane! Djeca su gladna, a ja sama sve radim!” Anin glas para tišinu čim ulazim kroz vrata. Znoj mi još curi niz leđa, ruke mi drhte od težine kontejnera koje sam danas prevrtao u luci. Pogledam je, ali riječi mi zapnu u grlu. Znam da je umorna, ali zar ne vidi koliko sam i ja iscrpljen?
“Ana, molim te… danas je bio pakao na poslu. Luka je puna brodova, šef viče, ruke mi otpadaju. Samo da se istuširam pa ću pomoći oko svega.”
Ona prevrće očima. “Uvijek ista priča. A što misliš kako je meni? Cijeli dan s djecom, mama ti opet zvala, pita kad ćemo doći kod nje. Sve je na meni!”
U tom trenutku iz dnevne sobe istrčava naš sin Luka s razbijenim autićem. “Tata, popravi!” viče, a kćerka Ema me povlači za rukav: “Tata, gladna sam!”
Osjećam kako mi srce lupa u sljepoočnicama. Želim viknuti, reći svima da me puste na miru barem pet minuta. Ali gutam knedlu i odlazim prema kupaonici. U ogledalu vidim lice koje jedva prepoznajem – podočnjaci, siva koža, pogled izgubljen negdje između umora i tuge.
Pod tušem puštam vodu da teče po meni kao da će odnijeti sav teret dana. Sjetim se oca – on nikad nije pokazivao slabost. Radio je u brodogradilištu do iznemoglosti, a kad bi došao kući, šutio bi i gledao televiziju. Mama bi gunđala, ali on bi samo šutio. Je li to muška sudbina? Da šutimo i trpimo?
Iz kupaonice čujem kako Ana viče djeci da prestanu galamiti. Znam da će me čekati hladna večera i još hladnije riječi. Oblačim trenirku i izlazim.
“Evo me,” kažem tiho.
Ana me pogleda s mješavinom bijesa i razočaranja. “Možeš li barem jednom sjesti s nama za stol bez da te molim?”
Sjedam za stol, ali osjećam se kao uljez u vlastitoj kući. Djeca šute, gledaju crtiće na mobitelu. Ana prebire po tanjuru.
“Mama ti je danas opet zvala,” kaže odjednom. “Pita kad ćemo doći kod nje. Kaže da si zaboravio na nju otkad si se oženio.”
Osjećam kako mi se želudac steže. Majka Milena nikad nije bila zadovoljna Anom. Uvijek je govorila da sam mogao bolje, da Ana nije dovoljno dobra za mene. A Ana to osjeća, pa se inati i meni i njoj.
“Reci joj da ćemo doći kad budemo mogli,” promrmljam.
Ana odloži vilicu. “Nikad nemaš vremena ni za mene ni za svoju majku. Samo posao, posao… Jesi li ikad pomislio da nisi jedini koji je umoran?”
Pogledam je u oči i prvi put nakon dugo vremena poželim reći sve što me muči.
“Ana, znaš li ti kako je raditi deset sati na kiši i vjetru? Znaš li kako je kad ti šef psuje mater jer nisi dovoljno brz? Kad ti ruke utrnu od težine, a znaš da moraš još dva sata izdržati? I onda dođeš kući i ovdje te čeka drugi posao… Ja više ne znam gdje sam!”
Ana šuti. Djeca nas gledaju širom otvorenih očiju.
“Ne tražim sažaljenje,” nastavljam tiše. “Samo… ponekad bih volio da me netko pita kako sam. Da mi kaže: ‘Sjedi, odmori.’ Da ne moram uvijek biti jak.”
Ana spušta pogled. “I ja bih to voljela,” šapne.
Tišina nas proguta. Osjećam suze u očima, ali gutam ih kao što sam gutao sve ove godine.
Kasnije te večeri sjedim na balkonu s cigaretom koju sam skrivao od djece. Gledam svjetla Rijeke kako trepere u daljini i pitam se gdje sam pogriješio. Jesam li loš muž jer sam umoran? Loš sin jer nemam snage za majčine zahtjeve? Loš otac jer nemam strpljenja za djecu?
Mobitel mi zazvoni – poruka od majke: “Javi se kad stigneš.” Ne odgovaram.
Ana izlazi na balkon i sjeda pored mene.
“Možda bismo trebali češće pričati,” kaže tiho.
Kimnem glavom, ali riječi mi ne izlaze.
Te noći ležim budan i vrtim sve u glavi. Jesmo li svi toliko umorni da više ne znamo voljeti? Imam li ja pravo biti slab ili je to luksuz koji si ne mogu priuštiti?
Možda vi znate odgovor: Smijem li ja, Ivan iz Rijeke, napokon priznati sebi da sam umoran – ili je to još uvijek sramota za jednog muškarca ovdje kod nas?