Iskreno: Cela porodica ne voli moju snahu – Jesam li ja kriva što želim da se razvedu?

“Nikola, molim te, nemoj opet dovoditi Mariju na ručak!” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. Stajao je na pragu naše dnevne sobe, držeći Mariju za ruku, a ja sam osjetila kako mi srce lupa kao da će iskočiti. Moja sestra Ivana me pogledala ispod oka, a otac je samo uzdahnuo i nastavio gledati kroz prozor. Svi smo znali – Marija nije bila dobrodošla.

Nikada nisam mogla objasniti zašto mi je smetala. Možda zato što je bila previše tiha, previše povučena, ili možda zato što nije znala napraviti sarmu kao moja mama. Prvi put kad je došla, sjela je na kraj stola i cijelo vrijeme šutjela. Kad sam joj ponudila kolač, samo je klimnula glavom. “Zar ne znaš reći hvala?” – prošaptala sam tada Nikoli, a on me pogledao s tugom u očima.

Godinama sam bila ta koja drži porodicu na okupu. Nedjeljni ručkovi, slavljenja rođendana, Božić i Bajram – sve sam ja organizirala. Kad je Nikola upoznao Mariju, osjećala sam da mi netko otima sina. “Mama, ona je dobra djevojka,” govorio bi mi, ali ja nisam mogla vjerovati. Svi su u porodici bili na mojoj strani – sestra Ivana, brat Dario, čak i tetka Ljubica koja nikad nije imala dlake na jeziku. “Nije ona za našu kuću,” govorila bi Ljubica dok smo pile kafu na balkonu.

S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Marija je sve rjeđe dolazila, a Nikola je postajao nervozan i povučen. Jednom sam ga zatekla kako plače u autu ispred kuće. “Nikola, što ti je?” pitala sam ga zabrinuto. “Mama, ne mogu više ovako… Ili ćete vi prihvatiti Mariju ili me više nećete vidjeti,” rekao mi je kroz suze.

Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala gdje sam pogriješila. Zar sam stvarno toliko loša majka? Ali onda bih se sjetila svih onih trenutaka kad sam ga štitila od svega lošeg u životu – od loših ocjena, tuča u školi, pa čak i kad mu je srce prvi put bilo slomljeno zbog neke djevojke iz razreda.

Porodične svađe su postale svakodnevica. Ivana bi mi govorila: “Pusti ga, neka živi svoj život!”, ali ja nisam mogla. “Neću dozvoliti da ga neka strankinja odvede od nas!” vikala bih. Dario bi samo odmahnuo rukom: “Opet ti s istom pričom…”

Jednog dana Nikola nije došao na ručak. Niti je zvao, niti se javio na poruke. Srce mi se stegnulo od brige i ljutnje. Prošli su dani, pa sedmice. Počela sam ga tražiti po gradu, zvala njegove prijatelje, ali niko nije znao gdje je. Mariju nisam imala hrabrosti nazvati.

Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to Nikola. “Mama, ne mogu više ovako. Volim vas sve, ali ne mogu birati između vas i Marije. Ako ne možete prihvatiti moju ženu, onda nemamo više o čemu razgovarati.”

Srušila sam se na pod i plakala kao dijete. Otac me pokušavao utješiti: “Pusti ga, vratit će se kad shvati da si mu ti majka.” Ali ja sam znala da ništa više neće biti isto.

Prolazili su mjeseci bez Nikole. Kuća je bila prazna, ručkovi tihi. Ivana je pokušavala popraviti stvari: “Nazovi ga ti prva!” Ali ponos mi nije dao mira. Svaki dan sam gledala u telefon i čekala njegov poziv.

Jednog dana stigla mi je poruka od Marije: “Znam da me ne volite, ali Nikola vas voli više nego išta na svijetu. Molim vas, nemojte ga gubiti zbog mene.”

Te riječi su me pogodile jače nego bilo što prije. Poželjela sam joj odgovoriti nešto ružno, ali nisam mogla. Umjesto toga, sjela sam za stol i napisala pismo Nikoli:

“Sine moj,

Znam da sam pogriješila. Znam da nisam bila fer prema tebi ni prema Mariji. Sve što sam radila bilo je iz straha da te ne izgubim. Ali sada vidim da te upravo zbog toga gubim. Volim te više od svega i želim ti sreću, ma s kim god bio.

Tvoja mama”

Nikada nisam dobila odgovor na to pismo. Prošlo je još nekoliko mjeseci prije nego što sam ga ponovno vidjela – slučajno na tržnici s Marijom za ruku i malom djevojčicom koju nisam ni znala da imaju.

Stajali smo nasred pijace i gledali se u oči nekoliko sekundi koje su trajale vječnost. Nisam znala što reći. Samo sam prošaptala: “Oprosti mi…”

Nikola me zagrlio bez riječi. Marija je spustila pogled, a djevojčica mi se nasmiješila.

Danas sjedim sama u kuhinji i razmišljam o svemu što se dogodilo. Jesam li ja kriva što sam željela da se razvedu? Jesam li svojim ponosom uništila ono što sam najviše voljela? Može li majčina ljubav biti toliko jaka da postane sebična?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti sebi kad shvatiš da si bio u krivu?