Između Dva Doma: Priča o Usvajanju, Gubitku i Novom Početku

“Ne mogu više čekati, Damire! Svaki dan bez nje je kao rana koja ne zarasta!” viknula sam kroz suze, dok sam stiskala mobitel u ruci. Damir je sjedio nasuprot mene, pogleda prikovanog za pod, šutio je. U tom trenutku, zidovi našeg malog stana u Novom Zagrebu činili su se još užim, a tišina između nas bila je glasnija od bilo kakve svađe.

Sve je počelo prije tri godine, kad sam na portalu za usvajanje djece iz Bosne ugledala Lejlinu sliku. Imala je krupne smeđe oči i osmijeh koji je skrivao tugu. “Ona je naša,” rekla sam Damiru te večeri, a on je samo klimnuo glavom, ne znajući da će taj put biti najteži u našem životu.

Prijavili smo se za usvajanje. Papiri, razgovori s psiholozima, provjere, beskrajni redovi u općini i socijalnoj službi. Svaki put kad bi zazvonio telefon, srce bi mi preskočilo od nade. Ali mjeseci su prolazili, a odgovora nije bilo. Moja sestra Ivana me tješila: “Mirela, sve će doći na svoje. Samo budi strpljiva.” Ali kako biti strpljiv kad ti srce vrišti od želje da zagrliš dijete koje te treba?

Jednog dana stiglo je pismo iz Centra za socijalnu skrb u Sarajevu. “Pozivamo vas na razgovor u vezi s usvajanjem djevojčice Lejle.” Damir i ja smo plakali od sreće. Vozili smo cijelu noć do Sarajeva. Sjećam se kako sam drhtala dok sam ulazila u dom. Lejla je sjedila na klupi, stidljivo gledala u pod. Prišla sam joj polako i šapnula: “Zdravo, Lejla. Ja sam Mirela.” Pogledala me i tiho rekla: “Hoćeš li me stvarno voditi kući?”

Taj trenutak nikad neću zaboraviti. Ali sreća nije dugo trajala. Počela je birokratska noćna mora: papirologija između dvije države, nesuglasice oko nadležnosti, pa čak i sumnje nekih članova moje porodice. Moja majka, stara Hercegovka, nije mogla shvatiti zašto želim usvojiti dijete koje nije moje krvi. “Mirela, imaš još vremena da rodiš svoje! Zašto baš tuđe?”

Nisam imala snage objašnjavati joj da nakon dvije operacije i deset godina pokušavanja više ne mogu imati djece. Damir me grlio noću dok sam plakala u jastuk.

Prošla je godina dana. Lejlu smo viđali svaki mjesec pod nadzorom socijalne radnice. Svaki rastanak bio je kao mali smrtni grijeh. “Zašto ne mogu odmah s vama?” pitala bi me svaki put. Nisam imala odgovora.

Jednog dana stigao je poziv iz Centra: “Dođite sutra, Lejla može s vama kući.” Nisam vjerovala dok nisam vidjela papir s pečatom. Damir i ja smo kupili balone i tortu, a Ivana je došla iz Splita da nas dočeka.

Ali ni tada nije bilo lako. Lejla nije spavala noćima, budila se vrišteći iz sna. Bojala se da ćemo je vratiti. “Mirela, hoćeš li me ostaviti kao mama prije?” pitala me jednom dok smo slagale puzzle. Srce mi se slomilo.

Damir se trudio biti strpljiv, ali posao mu je visio o koncu zbog čestih izostanaka. Novac nam je curio kroz prste na psihologe i logopede. Jedne večeri smo se posvađali:

“Ne mogu više ovako! Sve si podredila njoj! Šta je sa mnom? Sa nama?” vikao je Damir.

“Ona je sada naša kćerka! Zar to ne razumiješ?”

“A što ako nikad ne bude kao prije? Što ako nas ovo uništi?”

Te riječi su me proganjale danima.

Ali onda se dogodilo nešto što nam je vratilo vjeru. Jednog jutra Lejla mi je donijela crtež: nas troje, ruku pod ruku ispod velikog sunca.

“Ovo smo mi?” upitala sam.

“Da. Sada imam pravu mamu i tatu,” šapnula je.

Tada sam shvatila da vrijedi boriti se za ljubav, čak i kad sve izgleda izgubljeno.

Danas Lejla ide u drugi razred osnovne škole u Zagrebu. Ima prijatelje, smijeh joj više nije tužan. Moja majka ju je konačno prihvatila; čak joj plete džempere za zimu.

Ali ponekad se pitam: Koliko nas još ima koji čekamo ljubav iza birokratskih vrata? Koliko djece sanja o zagrljaju koji nikad ne dolazi? Možda će netko pročitati moju priču i odlučiti otvoriti svoje srce.

Jeste li vi ikada morali birati između onoga što vam srce želi i onoga što društvo očekuje od vas? Koliko ste daleko spremni ići zbog ljubavi?