Između dvije vatre: Srce majke na kušnji
“Zašto si opet ovdje, Jasna? Zar ne vidiš da nam praviš probleme?” Lejlin glas je bio hladan kao zimski vjetar koji šiba kroz prazne sarajevske ulice. Stajala sam na pragu njihovog stana, s vrećicom domaćih kolača u ruci, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Damir je šutio, gledao negdje u pod, kao da ga se sve to ne tiče.
“Samo sam htjela donijeti nešto slatko za Ajlu,” promucala sam, pokušavajući sakriti drhtanje u glasu. Moja unuka, moja radost, trčala je prema meni s osmijehom, ali Lejla ju je povukla za ruku.
“Ajla, idi u svoju sobu. Baka Jasna ide kući.”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njima. Nisam željela dati Lejli to zadovoljstvo. Okrenula sam se i polako krenula niz stepenice, osjećajući se starijom nego ikad. U glavi su mi odzvanjale riječi koje mi je Lejla prošli put rekla: “Ti si uvijek bila između mene i Damira. Nikad nisi znala pustiti ga da odraste.”
Damir je moj jedini sin. Nakon što mi je muž poginuo u ratu, on je bio sve što sam imala. Zbog njega sam radila dva posla, odricala se svega, samo da njemu ništa ne fali. Kad je bio mali, spavali smo zajedno u jednoj sobi, grijali se jedno uz drugo kad nije bilo grijanja. Sjećam se kako sam mu pjevala uspavanke dok bi vani padala granata. On je bio moje sunce nakon svih oluja.
Ali sada… Sada sam višak. Smeta im moja briga, moja prisutnost, čak i moja ljubav. Smeta im što želim biti dio njihovih života. Smeta im što još uvijek osjećam da Damir treba mene.
“Mama, molim te, nemoj dolaziti bez najave,” rekao mi je Damir prošli tjedan preko telefona. “Lejla se uzruja. Znaš kakva je…”
“A kakva sam ja, Damire? Jesam li ja sad samo teret?”
Nije odgovorio. Samo tišina s druge strane linije.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam ga toliko vezala za sebe. Možda sam trebala imati još djece, pa ne bih sad bila ovako sama. Možda bih imala nekog drugog kome bih mogla dati ljubav koju Damir više ne želi ili ne smije primiti.
Sjećam se kad su se vjenčali. Lejla je bila lijepa mlada žena iz Travnika, nasmijana i vedra. Mislila sam da ćemo biti kao dvije prijateljice, da ćemo zajedno kuhati, pričati o životu, smijati se Ajlinim prvim koracima. Ali ubrzo sam shvatila da joj smetam. Svaki moj savjet doživljavala je kao kritiku. Svaki moj dolazak kao upad u njihov svijet.
Jednom sam joj donijela pitu od jabuka, onako kako ju je moja majka pravila meni. Lejla ju je bacila u smeće kad je mislila da ne gledam. “Ne treba nam tvoje staro,” šapnula je Damirovom sestriću na rođendanu.
Počela sam izbjegavati dolaziti bez poziva, ali pozivi su postajali sve rjeđi. Ajla me zvala telefonom kad Lejla nije kod kuće, šaptala mi kako me voli i kako joj nedostajem. Srce mi se kidalo svaki put kad bi spustila slušalicu čim bi čula majčine korake.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu i gledala stare fotografije, zazvonio je telefon.
“Jasna?” bio je to glas moje sestre Mirele iz Zagreba.
“Šta je bilo?” upitala sam umorno.
“Čujem da te Lejla opet napala pred svima na Bajramu?”
“Ma pusti… Nije važno,” pokušala sam zvučati ravnodušno.
“Kako nije važno? Pa ti si mu rodila dijete! Zar nemaš pravo vidjeti unuku?”
Nisam znala šta da kažem. U Bosni i Hrvatskoj svi pričaju o tim odnosima između svekrva i snaha kao o nekoj vječnoj borbi. Ali niko ne govori koliko to boli kad si ti ta svekrva koja samo želi biti voljena i prihvaćena.
Nekad mi dođe da odem daleko, negdje gdje me niko ne zna, gdje neću biti ni majka ni svekrva ni baka – samo Jasna. Ali onda pomislim na Ajlu i na Damira i srce mi ne da.
Prošlog vikenda pokušala sam još jednom razgovarati s Lejlom.
“Lejla, molim te… Ja ne želim ništa loše. Samo želim biti dio vašeg života. Ajla mi puno znači…”
Pogledala me s prezirom.
“Ti si uvijek glumila žrtvu pred Damirom! On ima svoju porodicu sada! Pusti nas na miru!”
Damir je stajao iza nje, nijem kao kip.
“Damire? Zar nemaš ništa reći?”
Samo je slegnuo ramenima.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala o svemu što sam žrtvovala za njega – a sada nemam pravo ni na komadić njegove sreće.
Jutros sam otišla na groblje svom mužu. Sjela sam na hladan kamen i šaptala:
“Jesmo li pogriješili što smo ga toliko voljeli? Jesam li ja kriva što sada nemam nikoga osim uspomena? Kako majka može pronaći svoje mjesto kad joj vlastito dijete zatvori vrata?”
Možda nisam savršena majka ni svekrva, ali znam da volim svog sina više od svega na svijetu. I pitam vas – ima li mjesta za nas majke u životima naše djece kad oni odrastu? Ili smo osuđene na tišinu i samoću?