Između ljubavi i očekivanja: Svjedokinja porodične bitke
“Ne zanima me što ti osjećaš, Damire! Brak je svetinja!” Mamim glas odjekivao je kroz stan kao udar groma. Sjedila sam na rubu trosjeda, stisnutih šaka, dok su se ispred mene sudarale dvije najvažnije osobe u mom životu. Damir je stajao nasuprot mame, pogleda spuštenog, ali s onom tvrdoglavošću u vilici koju sam prepoznavala još iz djetinjstva.
“Mama, ne mogu više. Ne volim je. Sve je postalo laž. Zar ti to nije važno?”
Mama je prezirno otpuhnula. “Važno mi je da ne sramotimo porodicu! Šta će reći susjedi? Šta će reći tvoja teta Ljiljana? Ti si muškarac, Damire, a muškarci ne napuštaju svoje žene zbog glupih osjećaja!”
U tom trenutku poželjela sam nestati. Osjećala sam kako mi srce lupa u grlu, a suze su mi navirale na oči. Odrasla sam u ovoj kući u Sarajevu, gdje su porodične vrijednosti bile važnije od svega. Ali nikad nisam mislila da će nas to ovako razdvajati.
Damir je bio moj stariji brat, uvijek zaštitnički nastrojen prema meni. Kad se prije šest godina oženio Ivanom, svi smo bili sretni. Ivana je bila tiha, povučena djevojka iz Travnika, uvijek s osmijehom na licu. Ali nešto se promijenilo. Počeli su se svađati zbog sitnica – računa za struju, rasporeda oko djece, čak i oko toga tko će donijeti kruh iz pekare. Damir je postajao sve nervozniji, a Ivana sve tiša.
Jedne večeri, dok sam prala suđe s mamom, pitala sam je: “Mama, misliš li da su oni sretni?”
Pogledala me oštro. “Sreća nije uvijek važna. Važno je da su zajedno. Tako smo i tvoj otac i ja izdržali sve ove godine.”
Ali ja sam znala da tata nije bio sretan. Umro je prije tri godine, a zadnje riječi koje mi je šapnuo bile su: “Ne žrtvuj se za tuđe snove.”
Sutradan sam otišla do Damira. Sjedio je na balkonu, gledao u prazno dvorište.
“Znaš li koliko puta sam poželio samo otići?” pitao me tiho.
“Zašto ne odeš?”
Pogledao me kao da sam izdala cijelu porodicu. “Ne mogu ostaviti djecu. I mama bi me ubila.”
Osjetila sam kako me steže u prsima. Svi smo bili zarobljeni – on u braku bez ljubavi, mama u svojim očekivanjima, a ja između njih.
Nedjeljom bi svi dolazili na ručak kod mame. Ivana bi sjedila pored Damira, šutjela i rezala meso na tanjiru kao da joj život ovisi o tome. Mama bi pričala o susjedima, o tome kako je teta Ljiljana kupila novi auto, kako su djeca od komšinice Mirele odlični đaci. Svi smo glumili sreću.
Jednog dana, sve se raspalo. Damir je došao kući kasno, a Ivana ga je čekala u hodniku.
“Gdje si bio? Djeca su te čekala za večeru!”
“Bio sam s prijateljima. Trebao sam malo mira!”
“Mira? Od čega? Od mene? Od djece?”
Damir je tada prvi put povisio glas na nju. Djeca su počela plakati. Ivana je istrčala iz stana i došla kod nas.
“Ne mogu više,” rekla je mami kroz suze. “On me ne voli!”
Mama ju je zagrlila, ali pogledala mene preko njenog ramena kao da sam ja kriva što se sve raspada.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o tome koliko puta sam i sama šutjela zbog mira u kući – kad sam upisala Filozofski fakultet umjesto Ekonomije jer sam znala da će mama biti razočarana; kad sam prekinula s Davorom jer ga mama nije voljela; kad sam pristajala na sve samo da ne budem teret.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je kao pred oluju. Mama je stalno zvala Damira i Ivanu na razgovor, pokušavala ih nagovoriti da idu kod župnika ili psihologa.
“Samo vi pričajte,” rekla sam joj jednom kad me pitala za mišljenje. “Ali ako nisu sretni zajedno, zašto ih tjerati?”
Mama me pogledala kao da sam izdala cijelu lozu.
“Ti ništa ne razumiješ! Porodica je najvažnija!”
Ali šta vrijedi porodica ako su svi nesretni?
Jednog jutra Damir mi je poslao poruku: “Odlazim. Ne mogu više lagati ni sebe ni njih. Čuvaj mamu.”
Kad sam joj to rekla, mama se slomila pred mojim očima. Plakala je kao dijete i ponavljala: “Sve sam dala za vas… Zašto mi ovo radite?”
Nisam imala odgovor. Samo sam je zagrlila i pustila da plače.
Danas živim sama u malom stanu u Zagrebu. Damir živi s novom partnericom u Mostaru i viđa djecu vikendom. Mama još uvijek ne priča s njim. Ja joj šaljem slike unuka i nadam se da će jednog dana oprostiti.
Ponekad se pitam: jesmo li svi mi žrtve tuđih očekivanja? I koliko dugo možemo živjeti laž samo zato što nas je tako naučila porodica?