Između ljubavi i ponosa: Majčina borba za sina
“Ne mogu vjerovati da to radiš, Ivane!” povikala sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred kuhinje, stisnutih šaka. Ivan je sjedio za stolom, pogled mu je bio spušten, ali nije uzmicao. “Mama, volim je. Ne tražim tvoje dopuštenje, nego tvoje razumijevanje.”
Te riječi su me presjekle. Godinama sam sanjala o danu kada će moj sin pronaći nekoga tko će ga voljeti i poštovati, ali nisam mogla zamisliti da će to biti ona – Lejla. Djevojka iz Sarajeva, drugačije vjere, drugačijih običaja, s prošlošću koju nisam mogla prihvatiti. U mojoj glavi vrtjele su se slike: moja sestra Marija šapće na uho kako Lejla nije za našu obitelj, susjedi u Zagrebu koji već komentiraju, moj pokojni muž koji bi sigurno bio protiv toga.
“Ivane, molim te, razmisli još jednom. Znaš što će reći tvoja baka? Što će reći svi?” pokušavala sam ga uvjeriti, ali on je samo odmahnuo glavom.
“Mama, Lejla je dobra osoba. Nije važno što drugi misle. Važno je što ja osjećam.”
Nisam znala što više reći. Osjećala sam se izdano, kao da me vlastito dijete više ne treba. Dani su prolazili u tišini. Ivan je dolazio kući sve rjeđe, a kad bi došao, razgovarali bismo samo o vremenu ili poslu. Svaki put kad bih spomenula Lejlu, lice bi mu se smrknulo.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnoj sobi i gledala stare fotografije, zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Marija.
“Vesna, čula sam da Ivan stvarno misli oženiti tu djevojku. Jesi li ti normalna? Zar ćeš to dopustiti?”
“Što da radim, Marija? Ne mogu ga natjerati da je ostavi. Voli je.”
“Pa onda ćeš izgubiti sina! Sjeti se što su naši prošli u ratu zbog takvih!”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam željela mržnju ni predrasude u svojoj kući, ali strah od gubitka sina bio je jači od svega.
Sljedećih tjedana pokušavala sam razgovarati s Ivanom na sve moguće načine. Pitala sam ga zna li Lejla kuhati sarmu, zna li naše običaje za Božić, hoće li njihova djeca biti krštena ili će slaviti Bajram. Svaki put bi me pogledao s tugom i rekao: “Mama, ona se trudi. Zašto ne možeš pokušati i ti?”
Jednog dana Lejla je došla kod nas na ručak. Bila sam nervozna kao nikad prije. Pripremila sam sve najbolje što znam – punjenu papriku, pitu od jabuka, domaći kruh. Lejla je došla s osmijehom i cvijećem u ruci.
“Dobar dan, gospođo Vesna. Nadam se da vam ne smetam,” rekla je tiho.
Nisam znala što reći pa sam samo klimnula glavom. Tijekom ručka trudila se biti ljubazna, pričala o svom poslu u bolnici, o tome kako voli more i kako joj je teško bilo ostaviti roditelje u Sarajevu. Ivan ju je gledao s toliko nježnosti da me zaboljelo srce.
Nakon ručka ostala sam sama u kuhinji dok su oni otišli prošetati. Suze su mi same tekle niz lice. Osjećala sam se kao da gubim kontrolu nad vlastitim životom.
Nekoliko dana kasnije Ivan mi je rekao: “Mama, odlučili smo se vjenčati na proljeće. Želim da budeš uz mene. Ako ne možeš prihvatiti Lejlu, razumjet ću… ali ne mogu birati između vas dvije.”
Te noći nisam spavala ni minute. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o tome kako sam ga sama odgajala nakon što nam je otac poginuo na ratištu kod Vukovara, o tome kako sam radila dva posla da mu omogućim fakultet, o svim žrtvama koje sam podnijela. I sad bih ga trebala izgubiti zbog svog ponosa?
Sljedećih tjedana obitelj se podijelila na dva tabora – oni koji su podržavali Ivana i oni koji su bili protiv. Moja majka nije htjela ni čuti za Lejlu; brat mi je rekao da će prekinuti svaki kontakt ako Ivan to stvarno napravi.
Na dan vjenčanja stajala sam pred ogledalom i gledala svoje umorno lice. Srce mi je bilo teško kao kamen. Kad sam stigla do crkve (iako su oni odlučili imati građansko vjenčanje), Ivan me zagrlio i šapnuo: “Hvala ti što si došla.” Lejla me pogledala sa suzama u očima i rekla: “Znam da vam nije lako. Ali volim vašeg sina i voljet ću ga cijeli život.”
Tog trenutka shvatila sam da ljubav ne poznaje granice ni običaje ni prošlost. Da li sam pogriješila što sam toliko dugo odbijala prihvatiti ono što je mom sinu najvažnije?
Sada sjedim sama u stanu i pišem ovo pismo svima vama koji ste možda prošli kroz isto ili prolazite sada. Je li ispravno žrtvovati sreću svog djeteta zbog vlastitih strahova i predrasuda? Ili ipak treba pustiti srce da odluči?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li ste ikada morali birati između ljubavi prema djetetu i vlastitih uvjerenja?