Jesam li samo bankomat? Moja borba za ljubav i poštovanje u vlastitoj porodici
“Opet kasniš s uplatom, mama!” – viknula je Lana kroz telefon, a ja sam stisnula zube, osjećajući kako mi srce tone. Stajala sam na hladnom peronu u Minhenu, čekajući vlak za posao, dok su mi suze klizile niz obraze. “Znaš da mi treba za stanarinu! I Tea mora platiti vozački!”
Nisam stigla ni odgovoriti, a već je prekinula vezu. Pogledala sam u ekran mobitela, na kojem je stajala slika mojih kćeri iz vremena kad su bile male, nasmijane, s rukama oko mog vrata. Tada sam vjerovala da će sve ovo imati smisla – godine provedene daleko od njih, propušteni rođendani, praznici, prvi dan škole. Sve sam to žrtvovala da bi one imale ono što ja nisam imala: sigurnost, obrazovanje, priliku.
Ali sada, kad su odrasle, osjećam se kao bankomat s nogama. Godinama sam radila kao čistačica u Njemačkoj, slala svaki euro kući u Osijek. Moj muž Ivan je ostao s njima, ali nikad nije bio od onih koji će zagrliti ili utješiti. On je bio više odsutan nego prisutan, iako je fizički bio tu. Kad bih došla kući za Božić ili Uskrs, dočekali bi me zahtjevi: “Mama, treba mi za novu jaknu”, “Mama, upisala sam tečaj engleskog”, “Mama, možeš li platiti popravak auta?”.
Jedne večeri, nakon još jednog napornog dana čišćenja ureda, sjela sam na krevet u maloj sobi koju dijelim s još dvije žene iz Bosne. Mirela je prva primijetila da nešto nije u redu.
“Šta je bilo, Jasna? Opet problemi s curama?”
Samo sam klimnula glavom. “Ne znam više… Imam osjećaj da me ne vole. Samo traže novac. Nikad ne pitaju kako sam. Kao da nisam njihova mama, nego bankomat.”
Mirela je uzdahnula. “Znam kako ti je. I meni sin samo šalje poruke kad mu treba nešto. Ali znaš šta? Mi smo same krive. Navikle smo ih na to.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Jesam li stvarno sama kriva što su moje kćeri postale ovakve? Jesam li ih previše razmazila novcem jer sam mislila da tako nadoknađujem svoju odsutnost?
Sljedeći vikend odlučila sam nazvati Lanu i Teu na video poziv. Htjela sam razgovarati iskreno, bez optužbi.
“Djevojke, možemo li malo pričati?” pitala sam tiho.
Lana je odmah zakolutala očima. “Ako je opet o novcu, nemam vremena.”
“Nije samo o novcu… Nedostajete mi. Osjećam se kao da vas više ne poznajem. Kao da sam vam samo bankomat.”
Tea je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Mama, pa ti si uvijek bila tamo negdje. Nikad nisi bila s nama kad nam je trebalo. Tata nije znao ni gdje su nam knjige za školu. Sve si pokušala riješiti novcem.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Znam… Ali nisam imala izbora. Htjela sam vam dati bolji život.”
“A šta nam vrijedi bolji život kad nismo imali mamu?” Lana je bila oštra kao britva.
Nakon tog razgovora danima nisam mogla spavati. Preispitivala sam svaku odluku koju sam donijela zadnjih dvadeset godina. Jesam li trebala ostati u Hrvatskoj i boriti se s bijedom? Ili otići i pružiti im sve materijalno, ali izgubiti ono najvažnije – bliskost?
Jednog dana stigla mi je poruka od Ivana: “Jasna, Lana ima problema na fakultetu. Možeš li joj pomoći?” Nije pitao kako sam, nije pitao treba li meni nešto – samo još jedan zahtjev.
Tada sam odlučila – dosta je bilo! Sljedeći put kad su me nazvale zbog novca, rekla sam: “Ne mogu više tako. Ako želite moju pomoć, moramo razgovarati kao porodica. Moramo pokušati popraviti naš odnos.” Nastao je muk s druge strane linije.
“Mama, šta ti sad izvodiš?” pitala je Tea.
“Izvodim to da više ne želim biti samo bankomat! Želim biti vaša majka! Želim znati šta vas muči, šta vas raduje… Želim da me ponekad nazovete i pitate kako sam ja!”
Nakon toga danima nije bilo poziva ni poruka. Bilo me strah da sam ih izgubila zauvijek.
Mirela me tješila: “Pusti ih malo. Moraju shvatiti koliko vrijediš. Kad im stvarno zatrebaš, javit će se.”
I stvarno – nakon dvije sedmice Lana mi je poslala poruku: “Mama, možemo pričati? Fališ mi.”
Razgovarale smo dugo tu večer. Prvi put nakon mnogo godina pričale smo o svemu – o njenim strahovima, o tome kako joj fali moj zagrljaj, o tome kako se boji budućnosti. Plakale smo obje.
Tea se javila nekoliko dana kasnije: “Mama, izvini što sam bila gruba… Nisam znala kako drugačije pokazati koliko mi fališ.” Ivan mi je poslao kratku poruku: “Možda bi trebala češće dolaziti kući.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.
Znam da ne mogu vratiti izgubljene godine niti izbrisati bol koju smo svi osjećali zbog moje odsutnosti i njihove usamljenosti. Ali možda još nije kasno da izgradimo nešto novo – iskreniji odnos, bez ucjena i očekivanja.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam otišla? Je li moguće ponovno postati majka svojoj djeci ili ću zauvijek ostati samo izvor novca? Šta vi mislite – može li se ljubav vratiti kad jednom nestane?