Kad istina zaboli: Priča o Lejli i borbi za pravdu na sarajevskim ulicama
“Stani! Daj ličnu!” grubo je povikao jedan od policajaca dok sam koračala prema tramvajskoj stanici na Marijin Dvoru. Bila je kasna jesen, hladan vjetar mi je šibao lice, a u rukama sam stiskala torbu s knjigama. Srce mi je preskočilo. Pogledala sam ih – Adnan i Dario, njihova imena su blistala na pločicama. Nisam imala razloga za strah, ali osjećaj nepravde me obuzeo.
“Zašto me zaustavljate?” upitala sam, pokušavajući zadržati miran ton.
“Ne postavljaj pitanja! Rutinska kontrola,” odgovorio je Dario, dok mi je Adnan već pretraživao torbu. Osjetila sam kako mi ruke drhte. U glavi su mi se rojile slike iz djetinjstva, kada su roditelji govorili: “Uvijek poštuj policiju, ali znaj svoja prava.”
Ali što vrijede prava kad si sam nasred prazne ulice, a oko tebe nema nikoga tko bi svjedočio? Osjećala sam se izloženo, poniženo. “Nemate pravo da mi pretresate torbu bez naloga,” izustila sam tiho.
Dario se nasmijao podrugljivo. “Šta ti znaš o pravima? Svi vi mladi mislite da ste pametni.”
Te noći nisam bila samo Lejla, studentica prava iz Sarajeva. Bila sam svaka djevojka koja je ikada osjetila nemoć pred autoritetom. Bila sam i kćerka svoje majke Amre, koja je cijeli život radila kao medicinska sestra i učila me da budem hrabra, ali i oprezna.
Nakon što su me pustili, hodala sam kući s knedlom u grlu. Ušla sam u stan i zatekla majku kako sjedi za stolom, zabrinuto gleda kroz prozor. “Šta je bilo, Lejla? Zašto si blijeda kao krpa?”
Ispričala sam joj sve. Očekivala sam da će me zagrliti i reći da je sve u redu, ali umjesto toga, podigla je glas: “Zašto si im proturječila? Mogli su ti napraviti probleme! Znaš li ti kakva su vremena?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Mama, zar nije bitno boriti se za pravdu? Zar treba šutjeti svaki put kad nas neko gazi?”
Nije odgovorila odmah. Samo je duboko uzdahnula i otišla u sobu. Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Zašto si im proturječila?” i “Zar nije bitno boriti se za pravdu?”
Sljedećih dana nisam mogla prestati razmišljati o onome što se dogodilo. Na fakultetu sam pričala s kolegicom Eminom.
“Lejla, nisi jedina kojoj se to desilo,” rekla mi je tiho dok smo pile kafu u menzi. “Mene su prošle sedmice pretresli jer sam nosila crnu jaknu i kapuljaču. Nisu ni pitali za ime. Samo su pretpostavili…”
“Pretpostavili šta? Da si sumnjiva jer si mlada i drugačija?” upitala sam ogorčeno.
Emina je slegnula ramenima. “Ovdje te često gledaju kroz predrasude.”
Te večeri odlučila sam napisati objavu na društvenim mrežama o svom iskustvu. Nisam očekivala lavinu komentara – neki su me podržali, drugi su tvrdili da pretjerujem.
“Policija radi svoj posao! Da nisi nešto skrivala, ne bi te ni gledali!” napisao je jedan muškarac po imenu Zoran.
Ali bilo je i onih poput Selme: “Lejla, hvala ti što si progovorila. I meni se desilo isto prošlog mjeseca na Ilidži. Osjećala sam se bespomoćno.”
Moja priča počela je živjeti svoj život. Pozvali su me iz lokalne nevladine organizacije da govorim na tribini o pravima građana i zloupotrebi ovlasti policije.
Na tribini sam prvi put javno ispričala svoju priču. Glas mi je drhtao dok sam govorila: “Ne tražim da policija ne radi svoj posao, ali tražim poštovanje dostojanstva svakog čovjeka. Tražim da nas gledaju kao ljude, a ne kao potencijalne prijestupnike samo zato što smo mladi ili drugačiji.”
U publici sam ugledala majku. Plakala je tiho, ali ovaj put od ponosa.
Nakon tribine prišao mi je jedan stariji gospodin, predstavio se kao profesor Hasanović.
“Lejla, hrabrost nije uvijek nagrađena odmah,” rekao mi je smireno. “Ali tvoje riječi će možda pomoći nekoj drugoj djevojci da ne šuti kad joj se dogodi nepravda.”
Vratila sam se kući osjećajući se snažnije nego ikad prije. Majka me zagrlila na vratima.
“Oprosti što sam te kritizirala,” šapnula je. “Samo sam bila uplašena za tebe. Ali sada vidim koliko si jaka. Tvoj otac bi bio ponosan na tebe.”
Te riječi su mi grijale srce još dugo nakon toga.
Ali istina je – borba za pravdu nije završila te noći na Marijin Dvoru niti nakon tribine. Svaki dan nosi nove izazove: birokratija, predrasude, strah od odmazde. Ali sada znam da nisam sama.
Ponekad se pitam – koliko nas još mora proći kroz isto da bi se nešto promijenilo? Hoćemo li ikada živjeti u društvu gdje će dostojanstvo svakog čovjeka biti važnije od uniformi i predrasuda?