Kad je Dario otišao zbog mlađe, a vratio se kad je shvatio cijenu svoje odluke

“Zar stvarno misliš da sam glupa, Dario?” moj glas je drhtao dok sam stajala nasred naše dnevne sobe, stežući šalicu kave kao da mi od nje ovisi život. On je izbjegavao moj pogled, zureći u pod, kao da će mu parket dati odgovore koje meni nije mogao dati. “Vesna, nije to tako…” promucao je, ali riječi su mu visile u zraku, prazne i beživotne. U tom trenutku, znala sam. Nije mi trebao dokaz, poruke na njegovom mobitelu ili miris tuđeg parfema na njegovoj košulji. Osjetila sam to u načinu na koji me više nije gledao.

Dario i ja smo zajedno od studentskih dana u Zagrebu. Prošli smo rat, prve poslove, kredit za stan na Trešnjevci, rođenje naše kćeri Lane i sina Ivana. Uvijek sam vjerovala da smo mi oni koji će ostati zajedno do kraja, unatoč svemu. Ali onda se pojavila ona – Tamara. Dvadeset godina mlađa, s osmijehom koji obećava avanturu i život bez briga. Upoznali su se na njegovom poslu, u jednoj banci u centru grada. Prvo su bile duge pauze za kavu, onda poslovna putovanja, a na kraju – noći koje nije provodio kod kuće.

“Vesna, ja… Ne mogu više ovako. Trebam nešto novo. Osjećam se staro kraj tebe,” rekao mi je jedne večeri dok su djeca spavala. Nikad neću zaboraviti taj osjećaj – kao da mi je netko iščupao srce iz grudi i ostavio prazninu koja ne prestaje boljeti. “A što je s nama? S djecom? S onim što smo gradili godinama?” pitala sam kroz suze. “Ne znam… Možda sam sebičan. Ali moram probati,” odgovorio je tiho.

Otišao je sljedećeg jutra. Tamara ga je čekala ispred zgrade u svom crvenom Peugeotu. Djeca su pitala gdje je tata, a ja sam lagala – “Na službenom putu je.” Dani su prolazili sporo, svaki kao vječnost. Lana je prestala pričati sa mnom, Ivan se povukao u sebe. Moja mama, Ružica, dolazila je svaki dan s loncem juhe i riječima utjehe: “Drži se, dijete moje. Muškarci su slabi na novo i sjajno, ali kad-tad shvate što su izgubili.”

Prvih nekoliko mjeseci Dario se javljao samo zbog djece. Slali smo si poruke o rasporedu viđanja, dogovarali tko će voditi Ivana na nogomet ili Lanu na balet. Nisam ga pitala za Tamaru – nisam mogla podnijeti još jednu ranu na već izranjavanoj duši.

Ali onda su počele stizati priče. Prijateljica iz banke mi je šapnula na kavi: “Vesna, Tamara voli skupe stvari. Dario stalno kuka kako ne može pratiti njen tempo.” Druga poznanica ga je vidjela kako sjedi sam u kafiću, izgubljen i umoran. Nisam osjećala zadovoljstvo – samo tugu zbog svega što smo izgubili.

Jedne subote navečer, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bio je to Dario. “Vesna… mogu li doći? Trebam razgovarati s tobom.” Srce mi je lupalo kao ludo dok sam čekala da dođe. Kad je ušao, izgledao je starije nego ikad – podočnjaci, neobrijan, ramena pognuta.

“Tamara… otišla je. Nisam mogao više financirati njene prohtjeve. Sve joj je bilo malo – vikend u Opatiji, večere u skupim restoranima… Počeo sam kasniti s kreditima. Ona to nije htjela trpjeti,” priznao je tiho.

Gledala sam ga i osjećala mješavinu sažaljenja i bijesa. “I sad si se sjetio mene? Kad ti je ponestalo novca? Kad te ona izbacila iz svog života?”

“Vesna… pogriješio sam. Znam da jesam. Djeca mi nedostaju… Ti mi nedostaješ,” pokušao me uvjeriti.

U tom trenutku Lana je ušla u dnevnu sobu. “Tata? Zašto si opet ovdje?” upitala je hladno. Ivan se sakrio iza vrata, gledajući nas velikim očima punim straha.

“Došao sam razgovarati s mamom,” odgovorio je Dario tiho.

“Nisi ti više naš tata kao prije,” Lana mu je rekla ravno u lice i izašla iz sobe.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o žrtvama koje sam podnijela za našu obitelj, o godinama kada sam stavljala njegove potrebe ispred svojih, o tome kako sam preživjela njegov odlazak i kako sam naučila biti sama.

Sljedećeg jutra rekla sam mu: “Dario, možeš viđati djecu kad god želiš. Ali ja više ne mogu biti tvoja sigurna luka kad ti zatreba utočište od svijeta. Previše si me povrijedio.” Pogledao me očima punim kajanja, ali znao je da nema povratka.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo službeno razveli brak. Djeca su polako počela prihvaćati novu stvarnost. Ja sam pronašla posao u knjižari blizu kuće i upisala tečaj slikanja – nešto što sam oduvijek željela raditi.

Ponekad ga sretnem na ulici ili na roditeljskim sastancima. Uvijek izgleda kao da želi reći nešto više, ali riječi ostanu neizgovorene između nas.

Pitam se često: Koliko vrijedi oprost? Može li se ljubav obnoviti nakon izdaje ili su neke rane jednostavno preduboke? Što biste vi učinili na mom mjestu?