Kad kćerka zove samo zbog novca: Ispovijest jedne majke iz Zagreba
“Vesna, možeš li mi posuditi tisuću kuna? Treba mi za stanarinu, stvarno sam u gabuli.” Glas moje kćeri Ive bio je hladan, gotovo poslovan. Nije me pitala kako sam, nije spomenula ni unuku Leu. Samo novac. Opet.
Stajala sam naslonjena na kuhinjski pult, gledajući kroz prozor na kišni zagrebački dan. U ruci mi je drhtao mobitel. “Naravno, Iva. Poslat ću ti danas popodne,” odgovorila sam, gutajući knedlu u grlu. Znam da joj je teško, ali još teže mi je što me ne zove ni zbog čega drugog.
Nekad smo bile nerazdvojne. Sjećam se kad je imala deset godina i kad bi mi ispričala sve o školi, prijateljicama, prvim simpatijama. Sada imam osjećaj da razgovaram s nekom strankinjom. Sve se promijenilo kad je otišla studirati u Sarajevo. Tamo je upoznala Adnana, udala se, rodila Leu… A ja sam ostala sama u našem stanu na Trešnjevci.
“Mama, nemam vremena sad pričati. Pošalji mi kad možeš, molim te.” Prekinula je prije nego što sam stigla pitati kako su ona i Lea. Ostala sam gledati u ekran, osjećajući se kao bankomat s glasom.
Ponekad se pitam gdje sam pogriješila. Je li to zato što sam radila dvije smjene u bolnici dok je bila mala? Jesam li previše očekivala od nje? Ili sam joj možda previše davala, pa sada misli da je to normalno?
Moja sestra Sanja često kaže: “Vesna, moraš joj postaviti granice. Ne možeš samo davati i davati.” Ali kako ću joj reći ne? To je moje dijete. Sjećam se kad je imala upalu pluća i nisam spavala tri noći zaredom, sjedeći kraj njenog kreveta. Sada bih dala sve da mogu sjediti kraj nje i samo slušati kako diše.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bila je to Iva. Srce mi je poskočilo od radosti.
“Mama, možeš li pričuvati Leu ovaj vikend? Adnan i ja moramo nešto obaviti.”
“Naravno! Kako ste vi? Kako je Lea?” pokušala sam uhvatiti trenutak bliskosti.
“Dobro smo. Stvarno žurim. Vidimo se u subotu.” Opet ništa. Samo praktične informacije.
Subota je došla i Iva je dovela Leu. Malena mi se bacila u zagrljaj, a ja sam osjetila suze u očima. Bar s njom još imam šansu.
“Baka, hoćeš li mi ispričati onu priču o zmaju iz Maksimira?”
“Naravno, dušo.”
Dok smo sjedile na kauču i smijale se, pogledala sam Ivu kako nervozno tipka poruke na mobitelu.
“Iva, možemo li malo popričati?” skupila sam hrabrost.
Podigla je pogled, očiju umornih i hladnih.
“Mama, stvarno nemam vremena za razgovore sad. Moram ići.”
“Iva… Zabrinuta sam za nas. Skoro pa ne pričamo osim kad ti treba novac ili usluga. Fališ mi.”
Nije ništa rekla. Samo je uzdahnula i otišla.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nisam izgovorila: koliko boli može majka podnijeti prije nego što pukne? Jesam li joj dosadna? Je li me prestala voljeti?
Sljedećih dana gledala sam slike iz albuma: Iva na maturi, Iva s prvim biciklom, Iva i ja na moru u Puli… Gdje je nestala ta djevojčica koja me grlila bez razloga?
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla kod psihologinje. “Morate naučiti reći ne,” rekla mi je tiho. “Vaša ljubav nije mjerena količinom novca koji dajete. Pokušajte razgovarati s njom o tome kako se osjećate.”
Nakon nekoliko tjedana, Iva me opet nazvala.
“Mama, opet kasnim s ratom za kredit… Možeš li pomoći?”
Duboko sam udahnula.
“Iva, volim te najviše na svijetu, ali osjećam se kao da me koristiš samo kad ti treba novac. Fališ mi kao osoba, kao kćerka. Možemo li pokušati razgovarati o nama?”
S druge strane zavladala je tišina.
“Ne znam što da ti kažem… Sve mi je previše trenutno,” šapnula je.
“Znam da ti nije lako. Ali ni meni nije. Hajde da pokušamo zajedno riješiti ovo, ne samo financijski nego i kao obitelj.”
Nakon tog razgovora prošli su tjedni bez poziva. Bilo me strah da sam je izgubila zauvijek.
Jednog dana na vratima se pojavila Iva s Leom.
“Mama… Možemo li popiti kavu? Samo kavu, ništa drugo.” U njenim očima prvi put nakon dugo vremena vidjela sam tračak one stare Ive.
Sjele smo za stol, Lea se igrala s lutkama na tepihu.
“Znam da nisam bila fer prema tebi,” rekla je tiho. “Sama sam sebi strana ponekad… Ne znam kako dalje.” Suze su joj klizile niz lice.
Zagrlila sam je kao nekad davno.
Možda ne mogu vratiti sve izgubljene godine, ali možda možemo početi ispočetka.
Ponekad se pitam: koliko ljubavi treba da premostimo tišinu između nas? Jeste li vi ikada osjetili da ste izgubili svoje dijete dok vam sjedi nasuprot za stolom?