Kad ljubav postane borba: Priča o Ivani i Dini
“Ako doneseš to još jednom, natjerat ću te da to pojedeš s omotom!” Dina je vikao iz kuhinje, a ja sam stajala na pragu, držeći vrećicu s burekom iz pekare na uglu. Ruke su mi drhtale, ali nisam htjela pokazati slabost. Pogledala sam ga ravno u oči, osjećajući kako mi srce lupa u grudima.
“Dino, stvarno pretjeruješ. To je samo burek. Nije kraj svijeta ako ga jedem s jogurtom, a ne s onim tvojim domaćim kefirom!”
On je stisnuo vilicu, pogledao me onim svojim hladnim očima i samo odmahnuo rukom. “Uvijek mora biti po tvome, Ivana. Nikad ne možeš poslušati. Kao tvoja mater, sve mora biti kako si ti zamislila.”
U tom trenutku sam poželjela vrisnuti. Nisam više mogla podnijeti tu njegovu potrebu za kontrolom. Od prvog dana naše veze, Dino je bio naviknut da mu svi ugađaju – njegova majka Senada, otac Emir, čak i sestra Mirela. Svi su mu išli niz dlaku, a ja… Ja sam bila drugačija. Nisam željela biti još jedna u nizu koja će šutjeti i klimati glavom.
Sjećam se našeg prvog zajedničkog ručka kod njegovih roditelja u Sarajevu. Senada mi je šaptala: “Samo mu pusti da misli da je u pravu, lakše će ti biti.” Tada sam se nasmijala, misleći da se šali. Ali ubrzo sam shvatila da nije.
Naša veza je od početka bila puna trzavica. Dino je bio ljubomoran na svakog mog prijatelja, čak i na moju najbolju prijateljicu Anu iz Zagreba. “Zašto ti ona stalno piše? Što vi imate toliko za pričati?” pitao bi me dok bi mi provjeravao poruke kad god bi stigla nova notifikacija.
Moja majka Marija nije ga voljela. “Ivana, dijete moje, ne sviđa mi se kako te gleda. Kao da si mu vlasništvo, a ne partnerica.” Otac Stjepan je šutio, ali sam vidjela zabrinutost u njegovim očima svaki put kad bi Dino došao kod nas na nedjeljni ručak.
Jednog dana, nakon još jedne svađe oko toga što sam kupila pogrešnu vrstu kave – “Rekao sam ti Franck, ne ovu tursku!” – sjela sam na balkon i zapalila cigaretu. Gledala sam u magloviti zagrebački horizont i pitala se: Kako sam došla do ovoga? Gdje je nestala ona zaljubljena djevojka koja se smijala njegovim šalama i vjerovala da će zajedno osvojiti svijet?
Dino je bio šarmantan kad smo se upoznali na rođendanu kod zajedničkog prijatelja Vedrana. Pričao mi je o svojim planovima za budućnost, o tome kako želi otvoriti vlastiti restoran u Mostaru i kako mu treba žena koja će ga podržavati. Tada mi je to zvučalo romantično – biti uz nekoga tko ima velike snove. Ali sada… Sada sam shvatila da on ne želi partnericu nego nekoga tko će mu biti sluga.
Jedne večeri, dok smo gledali televiziju, Dino je počeo pričati o svom prijatelju Adnanu koji se upravo zaručio. “Vidiš kako njegova Azra sve radi za njega? Tako treba biti. Žena treba znati gdje joj je mjesto.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “A gdje je to mjesto, Dino? Pored štednjaka ili pored tebe na kauču dok ti gledaš utakmicu?”
Pogledao me s podsmijehom. “Ne pravi se pametna, Ivana. Znaš ti dobro što hoću reći.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala zbog njega – prijateljstva koja su se raspala jer mu nisu odgovarali moji prijatelji, posao koji sam odbila jer bi morala putovati u Split svaki tjedan, a njemu to nije odgovaralo. Čak sam i hobi – slikanje – zapostavila jer mu je smetalo što boje ostavljaju tragove po stolu.
Jednog jutra probudila sam se ranije nego inače. Dino je još spavao. Pogledala sam ga i osjetila tugu umjesto ljubavi. Ustala sam tiho, otišla do kuhinje i napravila sebi kavu – onu tursku koju on mrzi. Sjela sam za stol i pustila suze da teku.
U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bila je to Ana.
“Ivana, gdje si nestala? Nema te nigdje! Zabrinula sam se za tebe.”
Nisam mogla više izdržati. Sve sam joj ispričala – svaku svađu, svaki pogled pun prezira, svaki trenutak kada sam osjećala da nestajem.
Ana je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Znaš što? Vrijeme je da misliš na sebe. Nisi ti ničija sluškinja. Dođi kod mene nekoliko dana, odmori glavu.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala mjesecima.
Kad se Dino probudio i vidio me kako pakiram stvari, poludio je.
“Kuda misliš da ideš? Tko će ti vjerovati kad kažeš da te maltretiram? Svi znaju kakva si tvrdoglava!”
Pogledala sam ga mirno po prvi put nakon dugo vremena.
“Idem tamo gdje me netko voli zbog mene, a ne zbog toga što mogu učiniti za njega. Idem tamo gdje mogu biti svoja.”
Izašla sam iz stana bez osvrtanja.
Danas živim sama u malom stanu u Zagrebu. Vratila sam se slikanju, obnovila prijateljstva i polako ponovno gradim sebe. Dino mi još ponekad šalje poruke – prijeti, moli, obećava promjene – ali ja znam da se ljudi rijetko mijenjaju.
Ponekad se pitam: Zašto nam treba toliko vremena da shvatimo koliko vrijedimo? Koliko još žena sjedi u tišini i čeka da netko drugi odluči umjesto njih?