Kad se previše snova stisne u jednu garsonjeru: Moj brak na rubu između prošlosti i budućnosti

“Ne mogu više, Damire!” povikala sam dok su mi ruke drhtale iznad sudopera, a voda je kapala niz tanjure kao da pokušava isprati sve ono što se nakupilo među nama. Damir je sjedio za stolom, pogleda prikovanog za mobitel, kao da ga moj glas ne dotiče. “Moraš razumjeti, Lejla, ona nema gdje drugo. Alma je moja kćerka. Ne mogu je ostaviti na cesti.” Njegove riječi odzvanjale su mi u glavi, svaki put kad bi ih izgovorio, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Dva zida, jedan prozor i krevet koji škripi svaki put kad se okrenem – to je naša garsonjera u Novom Zagrebu. Kad sam se prije dvije godine udala za Damira, mislila sam da ćemo zajedno graditi nešto novo, da će prošlost ostati iza nas. On je bio svježe razveden, nosio je ožiljke iz braka sa Sanjom, ali vjerovala sam da ljubav može sve. Prvih mjeseci bilo je toplo, smijali smo se, planirali budućnost. A onda su počeli dolaziti pozivi – najprije Sanja, pa Alma. “Tata, mogu li prespavati kod vas? Mama radi noćnu smjenu.” “Tata, mogu li ostati još koji dan?” I svaki put bih ja bila ta koja bi sklanjala svoje stvari s kauča, pravila mjesta u ormaru, šutjela dok bi Damir šaputao Almi priče za laku noć.

Jedne večeri, dok su vani padale prve pahulje, Alma je sjela do mene na kauč. Imala je 17 godina i pogled pun tuge. “Teta Lejla, mogu li te nešto pitati?” Kimnula sam glavom, a srce mi je preskočilo. “Mogu li živjeti s vama? Mama i ja se stalno svađamo… Ona ima novog dečka i stalno viče na mene. Kod vas mi je mirnije.”

Nisam znala što reći. Pogledala sam Damira – oči su mu bile pune nade i straha istovremeno. “Lejla, molim te…” šapnuo je kasnije te noći dok smo ležali okrenuti leđima jedno drugome. “Ona je dijete. Možemo to izdržati, zar ne?”

Ali kako izdržati kad svako jutro započinje gužvom u kupaonici? Kad više nema mjesta za moje knjige jer su police pune Alminih bilježnica? Kad svaku večer slušam kako Damir i Alma gledaju seriju koju ja ne volim, a ja sjedim na prozoru i pušim cigaretu za cigaretom? Počela sam osjećati da nestajem.

Moja mama me zvala svaki drugi dan iz Tuzle. “Lejla, dijete moje, jesi li sretna? Ne zvučiš dobro.” Nisam imala snage reći joj istinu. Uvijek bih slagala: “Ma dobro smo, mama. Samo puno posla.” Ali istina je bila da sam svaku noć plakala u kupaonici dok bi tuš sakrivao moje jecaje.

Jednog dana, dok sam slagala veš, pronašla sam Almin dnevnik ispod jastuka. Nisam ga htjela čitati – nisam takva osoba – ali naslovnica je bila otvorena: “Voljela bih da tata i Lejla imaju više mjesta za mene. Znam da joj smetam.” Srce mi se slomilo. Nisam htjela biti zla maćeha iz bajke. Ali nisam više znala tko sam ja u ovom stanu.

Damir je sve češće kasnio s posla. Kad bi došao kući, bio bi umoran i nervozan. “Lejla, možeš li ti pričati s Alminom mamom? Možda da joj objasniš da nije fer sve svaliti na nas?” Nisam znala kako mu objasniti da me Sanja mrzi otkako sam se pojavila u njihovim životima. Jednom mi je na parkingu rekla: “Ti si mu samo prolazna stanica. Alma će uvijek biti njegova prva briga.”

Počela sam sanjati o bijegu – o malom stanu samo za mene, o miru bez tuđih problema. Ali onda bih vidjela Damira kako spava kraj mene, umoran i stariji nego prije dvije godine. I Almu kako mi ostavlja poruku na frižideru: “Hvala što si mi oprala majicu.” I srce bi mi se steglo.

Jedne večeri došla sam kući ranije s posla. U stanu je bio mrak. Čula sam tihi plač iz kupaonice – Alma je sjedila na podu, grlila koljena i plakala. Sjela sam kraj nje bez riječi. “Teta Lejla… bojim se da ću ti uništiti brak.” Zagrlila sam je i prvi put osjetila koliko smo obje izgubljene.

Te noći sam dugo razgovarala s Damirom. “Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho. “Volim tebe i volim Almu na svoj način, ali osjećam se kao gost u vlastitom životu.” Damir je šutio dugo, a onda rekao: “Možda bismo trebali potražiti veći stan… ili barem pomoć.”

Ali kako pronaći veći stan kad su cijene najma otišle u nebo? Kako tražiti pomoć kad svi misle da su tvoji problemi sitni naspram rata, siromaštva ili bolesti? Kako reći ljudima da te guši ljubav koju nisi birala?

Sutradan sam otišla kod prijateljice Ivane na kavu. Ispričala sam joj sve – prvi put bez uljepšavanja. Ivana me gledala ozbiljno: “Lejla, imaš pravo na svoj prostor i svoje snove. Nisi sebična ako želiš biti sretna.” Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan.

Vratila sam se kući odlučna da razgovaram s Damirom i Alminom kao odrasli ljudi. Sjeli smo za stol – prvi put svi troje zajedno bez televizije ili mobitela.

“Moramo razgovarati,” rekla sam drhtavim glasom. “Svi imamo snove koji ne stanu u ovu garsonjeru. Moramo pronaći način da svatko od nas ima svoj kutak – ili ću ja morati otići.” Damir me pogledao kao da me prvi put vidi – oči su mu bile pune tuge i razumijevanja.

Ne znam što će biti sutra. Možda ćemo pronaći veći stan, možda će Alma ipak otići kod majke ili kod bake u Osijeku. Možda ću ja spakirati kofere i vratiti se mami u Tuzlu.

Ali jedno znam: više neću šutjeti o onome što me boli.

Ponekad se pitam – koliko ljubavi može stati u jednu garsonjeru prije nego što počne gušiti sve oko sebe? Je li žrtva uvijek znak ljubavi ili ponekad samo put prema vlastitom nestajanju?