Kad ti tast postane cimer: Moj život između dvije vatre
“Opet je došao. Nisam ni stigao skinuti cipele, a već čujem njegov glas iz dnevne sobe. ‘Jel’ ima šta za pojest?’ pita, kao da živi ovdje. Pogledam Lejlu, moju suprugu, ali ona samo slegne ramenima, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. U meni ključa.
Nisam uvijek bio ovakav. Prije pola godine, kad smo se preselili iz Zenice u Rijeku zbog njenih boljih poslovnih prilika, bio sam pun nade. Novi grad, novi početak. Lejla je bila uzbuđena zbog posla u banci, a ja sam našao posao u skladištu. Nismo imali puno, ali imali smo jedno drugo i mir. Prvih mjesec dana bilo je idilično – zajedničke večere, šetnje uz more, planovi za budućnost.
Ali onda je njen otac, gospodin Džemal, počeo dolaziti. Prvo vikendom, pa svaka dva-tri dana, a sada je tu gotovo svaki dan. Kaže da mu je dosadno u Sarajevu otkad mu je žena umrla i sin otišao u Njemačku. Razumijem tugu i samoću, ali zar baš mora svaki dan kod nas? Počeo je donositi svoje stvari – papuče, pidžamu, čak i omiljenu šalicu za kafu. Osjećam se kao gost u vlastitom stanu.
Jedne večeri, dok sam pokušavao gledati utakmicu Dinama protiv Hajduka, Džemal je upalio TV na tursku seriju. ‘Ma hajde, sine, ovo je zadnja epizoda!’ rekao je s osmijehom. Lejla je samo klimnula glavom i sjela pored njega. Osjetio sam kako mi srce lupa od bijesa.
‘Lejla, možemo li razgovarati?’ šapnuo sam joj kasnije u kuhinji.
‘Kasnije, babo će čuti,’ odgovorila je tiho.
‘Lejla, ovo više nije normalno! Ne mogu se opustiti u svom domu!’
‘On nema nikoga osim nas! Kako možeš biti tako sebičan?’
Nisam mogao vjerovati što čujem. Ja sebičan? Ja koji radim cijeli dan i sanjam o miru kad dođem kući? Počeo sam izbjegavati stan – ostajao bih duže na poslu ili se šetao gradom bez cilja. Prijatelji su primijetili da sam odsutan.
Jedne noći nisam mogao izdržati. Džemal je zaspao na kauču, hrčući tako glasno da su se prozori tresli. Lejla je sjedila za stolom i gledala stare slike na mobitelu.
‘Lejla, moramo ozbiljno razgovarati.’
‘Opet ti i tvoje zamjerke! Ako ti smeta moj otac, idi ti!’
Te riječi su me pogodile kao nož. Zar sam ja višak u vlastitom životu? Zar se sve što smo gradili može srušiti zbog jednog čovjeka koji ne zna gdje mu je mjesto?
Pokušao sam razgovarati s Džemalom. ‘Gospodine Džemale, možda bi bilo dobro da ponekad ostanete kod prijatelja ili…’
Pogledao me ispod obrva: ‘Sine, ja sam ovdje zbog Lejle. Ona me treba.’
A šta je sa mnom? Zar ja nisam važan?
Počeli smo se udaljavati. Lejla i ja više nismo razgovarali kao prije. Navečer bi ležala okrenuta leđima, a ja bih zurio u strop pitajući se gdje sam pogriješio. Ponekad bih čuo kako šapuće s ocem dok misli da spavam.
Jednog dana došao sam kući ranije i zatekao ih kako planiraju da Džemal preuredi našu radnu sobu za sebe. ‘Tako će imati više privatnosti,’ rekla je Lejla veselo.
‘To je bila moja soba za gitaru! Gdje ću ja sad?’
‘Preuveličavaš! Babo nema nikoga!’ viknula je.
Osjetio sam kako mi se suze skupljaju u očima od nemoći i bijesa. Otišao sam van bez riječi i lutao satima po kiši.
Počeo sam razmišljati o razvodu. Je li moguće da ljubav nestane tako brzo? Da li sam stvarno toliko loš čovjek jer želim svoj mir?
Jedne večeri sreo sam starog prijatelja iz Zenice, Amira. Ispričao sam mu sve.
‘Amire, ne znam više šta da radim.’
‘Brate, moraš postaviti granice. Ako sad popustiš, nikad nećeš imati svoj život.’
Ali kako postaviti granice kad te žena ne čuje?
Sljedeće jutro skupio sam hrabrost i rekao Lejli: ‘Ili ćemo zajedno pronaći rješenje ili ću otići.’
Plakala je dugo. Džemal je šutio prvi put otkad ga znam. Na kraju smo dogovorili da će on dolaziti samo vikendom i da će pokušati pronaći društvo u Sarajevu.
Nije idealno, ali barem imam osjećaj da sam nešto napravio za sebe.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad porodica postane teret? Da li ste vi ikada morali birati između partnera i njegove porodice? Šta biste vi uradili na mom mjestu?