Kad uzmeš penziju, ostat ću s tobom: Priča bake Ljubice i njenog unuka
“Bako, kad uzmeš penziju, ostat ću s tobom. Obećavam!” – riječi mog unuka Emira odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedila sama za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor kako kiša neumorno tuče po starim pločicama dvorišta. U tom trenutku, srce mi se steglo kao nikada prije. Nisam znala je li to obećanje ili prijetnja.
Emir je imao šesnaest godina, buntovan i tih, s onim pogledom koji govori više nego što bi ikad izgovorio. Njegova majka, moja kćerka Sanja, otišla je prije tri godine raditi u Njemačku. “Samo na godinu dana, mama, dok ne skupim nešto novca da nam svima bude bolje”, rekla je tada, grleći me na vratima. Godina se pretvorila u tri, a ja sam ostala sama s Emirom i njegovim snovima o boljem životu negdje drugdje.
“Bako, imaš li još koju marku? Treba mi za školu,” pitao bi svako jutro, a ja bih mu gurala novac u ruku, ne pitajući previše. Nisam željela da osjeti teret siromaštva, niti da mu nedostaje ono što imaju njegovi prijatelji. Ali s vremenom sam primijetila da mu školske knjige nisu bile prioritet – više ga je zanimalo društvo ispred zgrade, telefoni i skupi patike.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ga kako razgovara s nekim na mobitel:
“Ma ne brini, kad stara dobije penziju, bit će para. Ostat ću kod nje još malo, pa ćemo vidjeti.”
Zastala sam s kuhačom u ruci. “Stara”? Zar sam mu postala samo bankomat? Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela da me vidi slomljenu. Sjetila sam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju – bio je sitan, krhak, a ja sam obećala sebi da ću ga čuvati kao kap vode na dlanu.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala gdje sam pogriješila. Jesam li previše davala? Jesam li ga razmazila? Ili je ovo jednostavno vrijeme u kojem djeca više ne znaju cijeniti trud svojih roditelja i baka?
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Emirom. Skuhala sam mu omiljenu kafu i pozvala ga za stol.
“Emire, hajde da popričamo malo. Znaš, nije sve u novcu. Ja bih voljela da ti budeš sretan, ali još više bih voljela da znaš koliko te volim i koliko mi značiš.”
Pogledao me ispod obrva, nervozno prebacujući mobitel iz ruke u ruku.
“Znam, bako… Samo… svi moji imaju više nego ja. Ne želim biti drugačiji.”
“Ali ti nisi drugačiji zbog patika ili telefona. Ti si moj unuk, moje dijete. Ja bih dala sve za tebe, ali bojim se da te gubim.”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao u svoju sobu.
Dani su prolazili u tišini. Sanja je zvala svaki vikend preko Vibera, ali razgovori su bili površni. “Mama, kako je Emir? Je li dobar u školi?” pitala bi me, a ja bih lagala: “Jest, sve je dobro.” Nisam imala snage reći joj istinu – da se osjećam kao stranac u vlastitoj kući.
Jednog dana stiglo je pismo iz PIO fonda – konačno sam ostvarila pravo na penziju. Sjedila sam s kovertom u ruci i gledala Emira kako sjedi za kompjuterom.
“Emire! Dobila sam penziju!” viknula sam kroz suze – ovaj put su bile suze olakšanja i tuge istovremeno.
Došao je do mene i zagrlio me. “Super, bako! Sad će nam biti lakše!”
Ali ja nisam osjećala olakšanje. Osjećala sam prazninu.
Te večeri odlučila sam otići kod susjede Zlate na kafu. Zlata je uvijek imala savjet za sve.
“Ljubice, znaš šta ti kažem? Djeca danas ne znaju šta znači odricanje. Ti si mu dala sve što si mogla. Sad moraš misliti i na sebe. Ako ga voliš, pusti ga da nauči cijeniti ono što ima.”
Vratila sam se kući kasno i zatekla Emira kako sjedi na stepenicama ispred kuće.
“Bako… izvini ako sam te povrijedio. Nisam htio… Samo mi fali mama. I ne znam kako da ti to kažem.”
Tada sam shvatila – iza njegove grubosti krila se tuga koju nisam prepoznala.
Zagrlila sam ga čvrsto kao nekad kad je bio mali.
“I meni fali tvoja mama, sine moj. Ali imamo jedno drugo. Hajde da pokušamo biti porodica kakva jesmo – bez obzira na novac ili penziju.”
Od tog dana počeli smo razgovarati više – o svemu što nas boli i raduje. Nije bilo lako; povremeno bi opet tražio novac ili pokazivao nezadovoljstvo, ali sada sam znala da iza toga stoji nešto dublje.
Sanja se vratila nakon još godinu dana. Emir je tada već bio zreliji – radio je preko ljeta kod komšije Mehmeda na građevini i prvi put mi donio cvijeće kući od svoje prve plate.
Danas sjedim na istom onom kuhinjskom prozoru i gledam ih oboje kako piju kafu u dvorištu. Srce mi je mirnije nego ikad prije.
Pitam se: Jesmo li mi bake i djedovi danas samo bankomati ili još uvijek možemo biti utočište svojoj djeci i unucima? Šta vi mislite – gdje je granica između ljubavi i žrtvovanja?