Kada te tvoje dijete zaboravi: Ispovijest jedne majke iz Beograda
“Marko, jesi li dobro? Jesi li stigao na posao?” – šaljem poruku i gledam u ekran, čekajući onu malu plavu kvačicu. Prošlo je već sat vremena, a odgovora nema. U meni raste nemir, onaj isti osjećaj koji me prati otkad je otišao. Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor na sivilo beogradskog jutra i pitam se gdje sam pogriješila.
Nekada smo Marko i ja razgovarali satima. Sjećam se kako je kao dječak trčao niz hodnik, vikao: “Mama, vidi šta sam nacrtao!” ili “Mama, hoćeš li mi pomoći s matematikom?” Sve sam mu bila – i učiteljica, i najbolja prijateljica, i rame za plakanje. Njegov otac, Dragan, bio je dobar čovjek, ali uvijek zauzet poslom. Marko je bio moj svijet.
A onda je došla ona – Ivana. Lijepa, pametna djevojka iz Sarajeva. U početku sam bila sretna zbog njega. Gledala sam ih kako se smiju na klupi ispred zgrade, kako zajedno planiraju budućnost. “Mama, Ivana i ja razmišljamo da odemo u Njemačku. Tamo su bolje prilike”, rekao mi je jednog dana dok smo pili kafu na terasi. Srce mi se steglo, ali nisam htjela biti sebična.
“Marko, sine, ako misliš da će ti tamo biti bolje, idi. Samo nemoj da me zaboraviš”, rekla sam kroz osmijeh koji je skrivao suze.
Prvih mjeseci nakon njihovog odlaska sve je bilo u redu. Zvao me svaki vikend, pričao o poslu u Minhenu, o stanu koji su iznajmili, o Ivaninim planovima za posao. Slala sam mu pakete s domaćim kolačima, ajvarom i njegovim omiljenim džemom od šljiva. “Mama, nema ovakvog džema ovdje”, smijao se preko videopoziva.
Ali onda su pozivi postali rjeđi. Poruke su ostajale nepročitane satima, pa danima. Kad bih ga napokon dobila, bio je kratak: “Mama, žurim na posao.” Ili: “Ivana i ja idemo kod njenih.”
Jednog dana sam ga pitala: “Sine, kad ćeš doći kući?”
“Mama, ne znam… Možda na ljeto. Znaš kako je s poslom.”
Osjetila sam kako mi nešto u grudima puca. Počela sam preispitivati svaki trenutak našeg života – jesam li ga previše vezala za sebe? Jesam li mu bila teret? Jesam li ga gušila svojom ljubavlju?
Dragan je pokušavao biti razuman: “Pusti ga, Vesna. Djeca moraju živjeti svoj život.” Ali Dragan nikad nije razumio koliko mi Marko znači. On ima svoje društvo, šah u parku, kafanu na ćošku. Ja imam samo Marka.
Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije, pronašla sam sliku s Markovog prvog dana škole. Držao me za ruku tako čvrsto kao da me nikad neće pustiti. Suze su mi same krenule niz lice.
Narednih dana pokušavala sam pronaći smisao u svakodnevici. Otišla sam kod komšinice Milene na kafu. “Vesna, svi naši idu vani. I moj Nenad je u Švedskoj već pet godina. Javi se jednom mjesečno”, rekla mi je tješeći me.
Ali nije isto. Marko i ja smo uvijek bili posebni.
Jednog dana odlučila sam nazvati Ivanu. “Ivana, draga, kako ste?”
“Dobro smo, Vesna”, odgovorila je hladno.
“A Marko? Nije mi se javio već sedmicu dana.”
“Zauzet je poslom… Znaš kako je ovdje”, rekla je brzo i prekinula razgovor.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćem se po krevetu i razmišljam – možda Ivana ne želi da Marko ima previše kontakta sa mnom? Možda joj smetam? Ili možda Marko jednostavno želi svoj mir?
Počela sam slati manje poruka. Nisam htjela biti naporna. Ali svaki dan bih gledala u telefon s nadom da će se javiti.
Prošlo je ljeto bez njegovog dolaska. Jesen je stigla s kišama i hladnoćom. Dragan je sve više vremena provodio van kuće. Ja sam ostajala sama sa svojim mislima.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Marko.
“Mama… Zvao sam da ti kažem da… Ivana je trudna.”
Osjetila sam nalet sreće pomiješan s tugom.
“Čestitam, sine! Kad ćete doći?”
“Ne znam još… Možda kad beba malo poraste.”
Nisam znala šta da kažem. Osjetila sam da gubim sina zauvijek.
Dani su prolazili sporo. Počela sam pisati dnevnik – možda će jednog dana Marko pročitati i shvatiti koliko mi nedostaje.
Na ulici srećem komšije koji pitaju za Marka. Svaki put izmišljam izgovore: “Zauzet je poslom”, “Dolazi uskoro”. Ali istina je da ne znam kada ću ga opet vidjeti.
Ponekad sanjam da se vraća kući, ulazi u stan s osmijehom i viče: “Mama!” Budim se u suzama.
Znam da nisam jedina koja prolazi kroz ovo. Znam da mnoge majke u Beogradu i Sarajevu osjećaju istu prazninu kad im djeca odu trbuhom za kruhom.
Ali pitam se – gdje smo pogriješile? Jesmo li ih previše voljele? Ili premalo pustile?
Možda će mi jednog dana Marko reći: “Mama, nikad te nisam zaboravio.” Do tada ostaje mi samo nada i pitanje koje me proganja svake noći:
Jesam li bila dobra majka ili sam ga izgubila baš zato što sam ga previše voljela?