Kada ti dijete nestane, a život ti ostavi samo tišinu: Priča o oprostu i izgubljenim putevima

“Mama, jesi li ti čula ovo?” – šapnuo je moj muž Ivan dok smo oboje sjedili usred noći na rubu kreveta, srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Kiša je lupala po prozorima, a zvono na vratima nije prestajalo. Ustala sam, noge su mi drhtale. Bilo je točno četiri godine otkako je naša kćer Ana nestala bez traga. Svaka noć bila je borba s mislima – gdje je, je li živa, jesmo li nešto pogriješili?

Otvorila sam vrata i prvo što sam vidjela bila je mala djevojčica u žutom kabanici, mokra do kože, s velikim smeđim očima koje su me gledale s nevjericom i strahom. U ruci je držala plišanog medu. Iza nje, u tami, stajala je Ana. Nisam mogla vjerovati – kosa joj je bila kraća, lice umorno, ali to su bile njezine oči. “Mama…” – prošaptala je i pogledala u pod. “Ovo je Ema. Moram… moram otići. Oprostite mi.”

Prije nego što sam stigla išta reći, Ana se okrenula i nestala u noći. Ostala sam na pragu s unučicom koju nikad nisam vidjela, a srce mi se raspadalo od boli i zbunjenosti. Ivan je došao do mene, zagrlio me i zajedno smo uveli Emu unutra. Djevojčica nije plakala. Samo je sjedila na kauču, stisnuta uz medu, gledajući nas kao da pokušava shvatiti tko smo.

Te noći nisam spavala ni minute. U glavi su mi se vrtjela pitanja: Gdje je Ana bila sve ove godine? Zašto nam nije ništa rekla? Zašto nam je ostavila dijete? Jesmo li mi krivi što je otišla? Jesmo li bili previše strogi? Ili možda nismo dovoljno slušali?

Sutradan sam nazvala svoju sestru Marinu. “Ne mogu vjerovati… Ana se vratila?” – pitala je kroz suze. “Ali gdje je sad?” Nisam imala odgovora. Policiji nisam prijavila ništa – bojala sam se da ću time samo još više udaljiti Anu od nas.

Ema se polako počela otvarati. Imala je pet godina i znala je samo nekoliko riječi o Ani: “Mama često plače… Mama kaže da ste vi dobri ljudi.” Srce mi se stegnulo svaki put kad bi spomenula Anu. Ivan se trudio biti jak, ali noću sam ga čula kako plače u kupaonici.

Prolazili su mjeseci. Ema je krenula u vrtić, naučila crtati sunce s osmijehom i počela nas zvati “baka” i “dida”. Ali svaki put kad bi zazvonio telefon ili netko pokucao na vrata, srce bi mi preskočilo od straha i nade – možda se Ana javlja.

Jednog dana, dok sam spremala Emu za spavanje, upitala me: “Bako, zašto mama ne živi s nama?” Nisam znala što reći. “Mama te jako voli, ali ima stvari koje mora riješiti sama…” – slagala sam, jer ni sama nisam znala istinu.

Ivan i ja smo se često svađali tih dana. On mi je zamjerao što nisam stroža prema Ani dok je bila tinejdžerica. “Ti si joj sve dopuštala!” – vikao bi. “A ti si bio prehladan! Nikad nisi pitao kako joj je!” – uzvraćala sam. Oboje smo znali da istina leži negdje između.

Jedne večeri došla nam je susjeda Jasmina na kavu. “Slušaj, čula sam da su Anu vidjeli u Sarajevu… Kažu da radi u nekoj kafani.” Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Je li moguće da joj je toliko loše da ne može ni doći po vlastito dijete?

Nisam imala snage otići tamo i tražiti je. Bojala sam se što ću zateći – možda me neće htjeti vidjeti, možda će me kriviti za sve što joj se dogodilo.

Ema je rasla brzo. Počela je postavljati sve više pitanja o Ani. Jednom me pitala: “Bako, jesi li ti nekad bila tužna zbog mame?” Nisam mogla zadržati suze. “Jesam, dušo… I još uvijek jesam.” Ema me zagrlila onako kako samo djeca znaju – iskreno i bezuvjetno.

Na Eminom šestom rođendanu svi su došli – Marina sa svojom djecom, Ivanova sestra Ljiljana iz Mostara, čak i stari susjed Ante koji nas uvijek podsjeća na prošla vremena kad smo svi bili zajedno. Ali Ana nije došla. Gledala sam Emu kako puše svjećice i pitala se hoće li ikad upoznati svoju majku onakvu kakvu sam ja poznavala – veselu djevojčicu koja voli crtati leptire po zidovima.

Jedne noći sanjala sam Anu kako stoji na obali Une i maše mi izdaleka. Probudio me osjećaj krivnje koji me pratio cijeli dan. Možda sam trebala više razgovarati s njom kad je bila mlada, možda sam trebala manje suditi njezine izbore.

Godine su prolazile, a Ana se nije vraćala. Ema je postala dio našeg života – naše svjetlo u tami. Ali svaka njezina riječ o mami bila je poput rane koja nikad ne zarasta.

Ponekad sjedim sama u kuhinji i pitam se: gdje smo pogriješili? Jesmo li mogli spasiti Anu od nje same? I hoću li ikad pronaći snagu da joj oprostim što nam je uzela dio života, a onda nam ga vratila u obliku djeteta koje sada volimo više od svega?

Možda vi znate odgovor: može li roditelj ikad prestati tražiti krivicu u sebi? I kako pronaći mir kad odgovori nikad ne dođu?