Kuća u kojoj ne stanuje sreća – Priča jedne bosansko-hrvatske obitelji na rubu raspada

“Ne viči na mene pred djecom!” Dino je tresnuo vratima dnevnog boravka, a ja sam ostala stajati u kuhinji s nožem u ruci, naslonjena na radnu plohu. Kiša je lupala po prozorima našeg stana u sarajevskom naselju Grbavica, a ja sam osjećala kako mi srce lupa brže nego ikad. Lejla je tiho zatvorila vrata svoje sobe, Filip je pojačao muziku u slušalicama. U tom trenutku sam shvatila – više nismo obitelj, samo skup ljudi koji dijele isti prostor.

Sjećam se dana kad smo Dino i ja prvi put došli ovdje, puni snova i planova. On iz Mostara, ja iz Zagreba, spojili smo dva svijeta i vjerovali da će ljubav biti dovoljna. Ali život u Bosni nije bio lak, pogotovo kad su došle Lejla i Filip. Dino je radio po cijele dane, ja sam pokušavala završiti fakultet uz dvoje male djece. S vremenom su razgovori postali optužbe, zagrljaji su nestali, a tišina je postala naš najčešći gost.

“Mama, možeš li prestati plakati?” Lejla mi je prošlog tjedna rekla dok sam sjedila za stolom s glavom u rukama. Ima šesnaest godina i već previše razumije. Filip ima trinaest i bježi u svijet videoigara. Dino sve češće ostaje na poslu do kasno ili izlazi s prijateljima. Kad dođe kući, miris alkohola i cigareta širi se stanom.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Dino je ušao u kuhinju. “Znaš li ti koliko mi je teško? Misliš da meni nije žao što smo ovako završili?” Pogledala sam ga – oči su mu bile crvene, lice umorno. “Zašto onda ništa ne mijenjaš? Zašto ne razgovaraš sa mnom kao nekad?” pitala sam ga tiho. Samo je slegnuo ramenima i otišao.

Moja majka iz Zagreba često zove i pita: “Zašto ne dođeš kući? Ovdje si uvijek dobrodošla.” Ali kako da napustim Sarajevo? Ovdje su Lejlini prijatelji, Filipov nogometni klub, ovdje smo gradili život. Ipak, sve češće razmišljam o povratku. Dino bi vjerojatno odahnuo – već mjesecima spava na kauču.

Jednog dana Lejla je došla iz škole uplakana. “Mama, svi se rugaju jer se stalno svađate! Ne želim više ovako!” Zagrlila sam je i obećala da će biti bolje, ali nisam znala kako. Filip je samo šutio i gledao kroz prozor.

Navečer sam sjela za stol s Dinom. “Moramo nešto poduzeti. Djeca pate. Možda bi nam pomogao bračni savjetnik?” Dino je odmahnuo glavom: “To je glupost. Nema nama pomoći.” Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. “Ne mogu više sama nositi sve ovo…” prošaptala sam.

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao nikad prije. Svi smo hodali na prstima, izbjegavali poglede i razgovore. Jedne noći čula sam Lejlu kako plače u sobi. Sjela sam kraj nje i pitala: “Što bi ti htjela?” Pogledala me kroz suze: “Samo da opet budemo sretni kao prije…”

Tada sam odlučila – moram nešto promijeniti, makar to značilo kraj svega što poznajem. Nazvala sam majku i rekla joj: “Možda ću doći s djecom neko vrijeme.” Osjetila sam olakšanje i strah istovremeno.

Kad sam to rekla Dini, samo je šutio. Sljedeće jutro otišao je bez riječi na posao. Djeca su me gledala s nadom i tugom.

Pakiranje kofera bilo je najteže što sam ikad napravila. Svaka majica, svaki crtež iz vrtića bio je podsjetnik na ono što smo izgubili. Lejla mi je pomogla slagati stvari, Filip je šutio i povremeno brisao suze rukavom.

Na kolodvoru smo stajali u tišini. Dino nije došao da nas isprati. Dok je vlak kretao prema Zagrebu, gledala sam kroz prozor kišu koja je prala Sarajevo i pitala se – jesam li pogriješila? Jesam li trebala još pokušavati ili je ovo jedini način da spasimo barem djecu?

U Zagrebu nas je dočekala majka raširenih ruku. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris doma koji nije mirisao na tugu.

Ali svake noći prije spavanja pitam se: Može li se ikada ponovno izgraditi sreća na temeljima koji su jednom već pukli? Je li bolje boriti se do kraja ili pustiti da svatko pronađe svoj put?

Što biste vi učinili na mom mjestu?