Majčina dilema: Kada ljubav postane teret
“Mama, možeš li mi posuditi još 500 maraka?” poruka je stigla u 22:17, dok sam sjedila sama u kuhinji, zureći u hladnu šalicu čaja. Emir. Moj sin. Moj ponos i moja rana. Već sam znala što će pisati prije nego što sam otvorila mobitel. Srce mi je preskočilo, a u grlu mi je narasla knedla. Nije prvi put, a bojim se da neće biti ni zadnji.
Sjećam se kad je bio mali, kako je trčao po dvorištu u Travniku, s razbijenim koljenima i osmijehom do ušiju. “Mama, vidi me!” vikao bi dok bi pokušavao preskočiti ogradu. Tada sam vjerovala da će biti snažan, samostalan muškarac. Uvijek sam mu željela dati više nego što sam imala. Možda sam tu pogriješila.
Njegov otac, Jasmin, često mi je govorio: “Pusti ga da padne, Sabina. Mora naučiti sam ustati.” Ali nisam mogla. Kad bi plakao zbog loše ocjene ili slomljenog srca, bila sam tu s toplim čajem i riječima utjehe. Kad je upisao fakultet u Zagrebu, prodali smo zlatni lančić koji mi je ostavila majka, samo da mu platimo stanarinu. “Bit će ti zahvalan jednog dana,” šaputala sam sebi dok sam gledala praznu kutiju nakita.
Godine su prolazile. Emir se oženio Lejlom, dobili su dvoje djece. Radili su oboje, ali uvijek je nešto falilo – auto se pokvario, djeca trebaju nove knjige, Lejla ostala bez posla. Svaki put kad bi zazvonio telefon s njegovim imenom na ekranu, osjetila bih isti grč u stomaku.
“Mama, znaš da ću ti vratiti čim mogu,” govorio bi svaki put kad bi došao po novac. Gledala bih ga kako izbjegava moj pogled, a ja bih mu pružala novac iz škrinje gdje čuvam ušteđevinu za crne dane. “Samo ovaj put,” govorila bih sebi, ali svaki put bi bio samo još jedan u nizu.
Jasmin je sve manje pričao sa mnom o Emiru. “Nisi ga naučila odgovornosti,” rekao mi je jednom hladno dok smo prali suđe. “Nisi ga pustila da odraste.” Te riječi su me boljelo više nego što bih priznala. Počela sam preispitivati svaku odluku – jesam li ga previše voljela? Jesam li ga previše štitila?
Jedne večeri, dok su djeca spavala kod mene jer su Emir i Lejla morali “riješiti neke stvari”, Lejla mi je tiho rekla: “Sabina, ne znam više šta da radim s njim. Sve misli da ćeš ti riješiti.” Pogledala me s tugom i umorom u očima koje nisam mogla ignorirati.
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po sjećanjima – prvi dan škole, prvi poljubac na čelu kad je imao temperaturu, prvi odlazak iz kuće. Gdje sam pogriješila? Jesam li mu usadila osjećaj da uvijek može računati na mene – i kad ne bi trebao?
Sljedeći put kad je došao po novac, skupila sam hrabrost koju nisam znala da imam.
“Emire, sjedi. Moramo razgovarati,” rekla sam držeći ruke na stolu da ne vide kako drhte.
Pogledao me zbunjeno, kao dijete koje očekuje ukor zbog razbijenog prozora.
“Znaš da te volim više od svega na svijetu,” počela sam tiho. “Ali mislim da ti više ne pomažem – mislim da ti odmažem. Moraš naučiti sam rješavati probleme. Ja… ja više nemam ni snage ni novca za ovo.”
Vidjela sam kako mu se lice mijenja – prvo nevjerica, pa ljutnja.
“Znači sad si protiv mene? Svi su protiv mene!” povikao je i zalupio vratima.
Ostala sam sjediti za stolom, slušajući tišinu koja je odzvanjala kroz stan. Suze su mi klizile niz lice, ali osjećala sam i olakšanje – prvi put nakon mnogo godina.
Dani su prolazili bez njegovih poruka. Srce mi se kidalo od brige – šta ako mu stvarno treba pomoć? Šta ako mu se nešto dogodi? Ali onda bi me preplavio bijes – zašto uvijek ja moram spašavati?
Jedne subote došao je s djecom na ručak. Bio je tih, ali vidjela sam da nešto drugačije sjaji u njegovim očima.
“Mama… našao sam dodatni posao,” rekao je tiho dok smo prali suđe zajedno. “Nije lako, ali… shvatio sam da moram sam. Hvala ti što si me pustila da padnem.”
Zagrlila sam ga kao kad je bio dijete i prvi put osjetila nadu da će ipak biti dobro.
Ali svake noći kad legnem, pitam se: Jesam li trebala ranije reći ‘ne’? Jesam li dobra majka ako pustim svoje dijete da pati? Ili sam samo sebična jer više ne mogu izdržati?
Šta vi mislite – gdje prestaje roditeljska ljubav i počinje odgovornost? Koliko puta treba reći ‘da’, a kada konačno treba reći ‘ne’?