Majčina Pravila: Kako Me Svekrvina Tradicija Gotovo Slomila
“Zašto uvijek samo Adnan? Zar Lejla nije isto tvoje unuče?” moj glas je zadrhtao dok sam gledala svekrvu, Nadu, kako još jednom pruža poklon samo mom sinu. Soba je bila puna: moj muž Dario, njegova sestra Ivana sa svojom djecom, i moj otac koji je došao iz Mostara. Svi su šutjeli, kao da je to što se događa nešto sasvim normalno.
Lejla je stajala pored mene, stisnutih šaka, pokušavajući sakriti suze. Ima deset godina, pametna je i osjećajna, i previše dobro zna da nije ‘prava’ unuka za Nadu jer je iz mog prvog braka. Adnan, moj sin s Dariom, ima pet godina i svekrva ga obasipa pažnjom i poklonima. Danas je bio njegov rođendan, ali ovo nije prvi put da Lejla ostaje po strani.
“Ma pusti sad to, Amra,” odmahnula je Nada rukom, “Lejla ima svoju porodicu, znaš da ja volim svu djecu, ali Adnan je moj prvi unuk od sina. To je tradicija kod nas.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Kakva tradicija? Da jedno dijete vrijedi više od drugog?”
Dario je sjedio spuštene glave. Znam da mu je neugodno, ali nikada nije imao snage suprotstaviti se majci. Ivana je nervozno premještala tanjire po stolu.
Lejla me povukla za ruku: “Mama, možemo li kući?”
Te večeri, dok sam Lejlu uspavljivala, šaptala mi je: “Zašto me baka ne voli? Šta sam ja pogriješila?” Nisam imala odgovor. Samo sam je zagrlila i obećala da ću je uvijek štititi.
Sljedećih dana napetost u kući bila je opipljiva. Dario i ja smo se svađali češće nego ikad. “Ne možeš očekivati da mijenjam svoju majku! Ona je takva cijeli život!” vikao je jedne večeri.
“Ali možeš stati uz mene! Uz svoju djecu! Lejla pati zbog toga!”
“Nije ona moja krv!” izletjelo mu je. Pogledala sam ga kao da ga prvi put vidim.
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam izbjegavati zajednička okupljanja. Lejla se povukla u sebe, a Adnan je počeo osjećati krivicu što dobija više pažnje.
Jednog popodneva, dok sam sjedila s prijateljicom Sanjom na kafi u Sarajevu, ispričala sam joj sve.
“Znaš šta bih ja uradila? Otišla bih kod Nade i rekla joj sve u lice. Djeca nisu kriva za naše porodične gluposti,” rekla je Sanja odlučno.
Skupljala sam hrabrost danima. Kada sam napokon otišla kod Nade, srce mi je lupalo kao ludo.
“Nada, moramo razgovarati. Ne mogu više gledati kako povređuješ Lejlu. Ona je dijete, tvoje unuče isto kao Adnan. Ako ne možeš biti pravedna prema oboma, ne želim da više dolazimo kod vas.”
Nada me gledala kao da sam joj upravo oduzela nešto sveto. “Ti meni prijetiš? Zbog tuđeg djeteta?”
“Lejla nije tuđe dijete. Ona je dio ove porodice! Ako ne možeš to prihvatiti, onda ćemo se povući svi zajedno.”
Dani su prolazili u tišini. Dario je bio ljut na mene, ali nisam popuštala. Lejla je polako vraćala osmijeh jer sam joj pokazala da vrijedi isto kao Adnan.
Jednog dana Nada je došla na vrata s poklonom za Lejlu. Nespretno ga je pružila: “Možda nisam bila fer… ali učim se.”
Nisam joj odmah povjerovala, ali Lejlin osmijeh bio mi je dovoljan.
Porodica nikada više nije bila ista. Dario i ja smo morali iznova graditi povjerenje. Naučila sam da ljubav prema djeci ne poznaje krv ni tradiciju – poznaje samo srce.
Ponekad se pitam: koliko nas još šuti zbog ‘tradicije’? Koliko djece pati jer odrasli ne znaju bolje? Možemo li mi biti generacija koja će to promijeniti?