Moj zet je problem: Još jedan otkaz zbog „pravde“. Hoće li porodica izdržati još jednu krizu?
“Opet si izgubio posao? Dario, pa koliko puta još?!” – moj glas odjeknuo je kuhinjom, dok sam stiskala krpu u rukama, pokušavajući prikriti drhtanje. Dario je stajao nasuprot mene, pogleda zabijenog u pod, a moja kćerka Ivana sjedila je za stolom, šutke, s rukama prekriženim na prsima.
“Marta, nisam mogao šutjeti kad sam vidio kako šef vara radnike na satima. Netko mora reći istinu!” – odgovorio je Dario, glasom u kojem se miješala ljutnja i ponos.
“A što ćemo mi sad? Opet ćemo krpati kraj s krajem! Djeca trebaju tenisice, računi stižu svaki tjedan! Zar ti je tvoja pravda važnija od nas?” – Ivana je progovorila tiho, ali riječi su rezale zrak kao nož.
U tom trenutku osjetila sam kako mi srce tone. Nisam znala što reći. S jedne strane, razumijem Darija – i sama sam nekad bila buntovna, ali život me naučio da ponekad moraš progutati ponos zbog onih koje voliš. S druge strane, gledam svoju kćerku kako se lomi pod teretom svakodnevnih briga, a unuci Leon i Ena više ne pitaju za izlete ili kino – znaju da nema novca.
Dario je otišao u sobu, zalupivši vratima. Ivana je ostala sjediti, oči su joj bile crvene od suza. Sjela sam pokraj nje i primila je za ruku.
“Ne znam više što da radim, mama. Volim ga, ali ne mogu više ovako. Svaki put kad pomislim da će biti bolje, dogodi se nešto novo. Djeca osjećaju napetost, Leon je počeo mucati…” – šaptala je.
Zagrlila sam je čvrsto. “Znam, dušo. Ali moramo biti jaki. Zbog djece. Zbog nas svih.”
Sljedećih dana kuća je bila puna napetosti. Dario je po cijele dane tražio posao na internetu ili izlazio s prijateljem Edinom iz kvarta na kavu, vraćajući se kasno navečer. Ivana je radila duže smjene u trgovini na Kvatriću, a ja sam preuzela brigu o unucima.
Jednog jutra dok sam spremala doručak, začula sam Darija kako razgovara s Edinom na hodniku.
“Ma pusti Martu, ona misli da sve zna! Ja neću šutjeti kad vidim nepravdu! Pa što ako sam opet bez posla? Naći ću drugi!”
Edin ga je pokušavao smiriti: “Znam, brate, ali razmisli malo o Ivani i klincima. Nije lako kad stalno mijenjaš poslove. Možda bi trebao malo popustiti?”
Dario je samo odmahnuo rukom i zalupio vratima.
Te večeri, dok smo svi sjedili za stolom u tišini, Ena je tiho upitala: “Mama, hoćemo li opet morati preseliti?”
Ivana ju je pogledala sa suzama u očima. “Nećemo, zlato. Sve će biti u redu.”
Ali znala sam da laže – i sebi i djeci.
Nakon nekoliko tjedana napetosti, Dario je konačno našao novi posao – ovaj put kao skladištar u jednoj velikoj firmi na Žitnjaku. Svi smo odahnuli, ali ja sam osjećala knedlu u grlu. Koliko će to trajati?
Jedne subote navečer, dok sam prala suđe, začula sam galamu iz dnevne sobe.
“Ne mogu vjerovati! Opet si se posvađao s nadređenim? Dario, pa tek si počeo raditi!” – vikala je Ivana.
“Neću trpjeti da mi netko viče pred svima! Nisam ja ničiji rob!” – odgovorio je Dario bijesno.
Ušla sam u sobu i pokušala smiriti situaciju.
“Dario, razumijem te, ali moraš misliti na obitelj. Nije lako danas naći posao. Ponekad treba pregristi ponos…”
On me prekinuo: “Vi ste svi isti! Samo šutite i trpite! Zato nam i jest ovako!”
Ivana se slomila. Počela je plakati i pobjegla u spavaću sobu. Djeca su se povukla u kut sobe, uplašena.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratnim godinama kad smo bježali iz Bosne u Zagreb, o tome kako sam sama podizala Ivanu nakon što mi je muž poginuo na ratištu kod Bihaća. Oduvijek sam vjerovala da će obitelj biti moja luka sigurnosti. Ali sada… sada mi se činilo da se sve raspada pred mojim očima.
Sutradan sam sjela s Darijem na balkon dok su djeca crtala kredama po pločniku.
“Dario, znam da ti nije lako. Ali moraš shvatiti – tvoja borba za pravdu ima cijenu koju svi mi plaćamo. Jesi li spreman izgubiti obitelj zbog toga?”
Gledao me dugo bez riječi.
“Ne znam… Ne znam više što je ispravno,” šapnuo je.
Tih dana Ivana je sve češće spominjala razvod. Nisam znala što bih joj savjetovala – rasturiti obitelj ili trpjeti dalje?
Jedne večeri sjela sam sama za kuhinjski stol i gledala stare fotografije – slike s mora u Makarskoj prije nekoliko godina kad smo još svi bili nasmijani i sretni.
Pitam se: gdje smo pogriješili? Je li moguće sačuvati obitelj kad jedan član uvijek bira borbu umjesto kompromisa? Ili smo svi mi samo žrtve vremena u kojem živimo?
Što biste vi učinili na mom mjestu?