Moja bliska krv: Priča o majci, sinu i granicama ljubavi
“Ne možeš mi to uraditi, Marko!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam stajala nasred dnevne sobe, stežući rub stolnjaka kao da mi život ovisi o njemu. Marko je stajao nasuprot meni, pogleda spuštenog, ali tvrdoglav kao uvijek. “Mama, molim te, samo poslušaj…”
Ali nisam mogla slušati. U mojoj glavi su odzvanjale riječi koje sam čula od susjede Mire: “Njena majka je bila u zatvoru, znaš li ti to? A otac joj je pijanica!” Srce mi se stezalo od straha i bijesa. Nisam ja od onih što sude, ali zar nije moja dužnost da zaštitim svoje dijete? Zar nisam sve žrtvovala da Marko odraste u poštenog čovjeka?
Marko je uvijek bio moje sve. Nakon što me muž Ivan napustio zbog druge žene iz Splita, ostala sam sama s djetetom i kreditom na stan u Novom Zagrebu. Radila sam dva posla – danju u školskoj kuhinji, noću čistila urede na Radničkoj. Sve za njega. I sad, kad je napokon završio fakultet i zaposlio se u banci, kad sam pomislila da mogu malo odahnuti, on mi dovodi Anu.
Ana. Djevojka s crnom kosom i tetovažom na vratu. Prvi put kad sam je vidjela, došla je u poderanim trapericama i s osmijehom koji me podsjetio na moju mladost – ali i na sve ono od čega sam bježala. “Dobar dan, teta Jelena!” rekla je veselo, a ja sam samo klimnula glavom.
“Mama, Ana je dobra cura. Znaš da volontira u azilu za pse?” pokušavao je Marko kasnije, dok smo prali suđe. “Nije sve u tome odakle netko dolazi.”
Ali meni je bilo sve. Sjećala sam se kako su me gledali kad sam ostala sama s djetetom – kao da sam kriva što me muž ostavio. Znam kako selo priča, kako grad šapuće. Nisam htjela da Marko prođe kroz isto.
Počeli smo se svađati svaki dan. On bi dolazio kasno kući, ja bih ga čekala budna. “Gdje si bio? S njom opet? Znaš li ti što ljudi pričaju?”
Jedne večeri, dok je vani padala kiša i tramvaji škripali niz Držićevu, Marko je banuo u stan sav mokar. “Dosta više! Ili ćeš prihvatiti Anu ili se selim!”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. “Ne možeš mi to napraviti! Sve sam dala za tebe!”
“Nisi ti dala za mene, mama. Dala si za sliku kakvog sina želiš imati!”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo što prije. Plakala sam cijelu noć.
Sljedećih dana nisam jela ni spavala. U školi su me pitali jesam li bolesna. Nisam znala kome da se obratim – sestra Marija mi je rekla da pustim dijete da živi svoj život, ali kako? Kako kad znam što ga čeka?
Jednog popodneva došla mi je Ana sama na vrata. “Teta Jelena, mogu li ući?”
Sjele smo za kuhinjski stol. Ruke su joj drhtale dok je pričala: “Znam da mislite da nisam dovoljno dobra za Marka. Ali ja ga volim. I znam što znači boriti se za nekoga koga voliš. Moja mama… nije bila savršena. Ali trudila se najbolje što je znala. Ja ne biram svoju prošlost, ali biram kakva ću biti danas.”
Gledala sam je i prvi put vidjela djevojku koja se bori za ljubav – kao što sam se ja nekad borila za Marka.
Te večeri Marko je došao kući i našao nas kako pijemo čaj i pričamo o psima iz azila. Pogledao me s nevjericom.
“Mama?”
“Samo sjedni”, rekla sam tiho.
Nije bilo lako. Trebali su mjeseci razgovora, suza i tišine prije nego što sam mogla reći da prihvaćam Anu. I dalje se bojim – bojim se da će Marko patiti, bojim se što će ljudi reći, bojim se da ću izgubiti sina.
Ali shvatila sam nešto važno: ljubav nije kontrola. Ljubav je pustiti dijete da padne i ustane samo.
Ponekad sjedim sama u kuhinji i pitam se: Jesam li dobra majka ako pustim sina da ide svojim putem? Ili ga time gubim zauvijek? Što vi mislite – gdje prestaje briga, a počinje kontrola?