Moja kćerka voli samo jedno dijete – jesam li mogla to spriječiti?
“Zašto uvijek samo Ena? Zar ja nisam dovoljno dobar?” – glas mog unuka Tarika odjeknuo je kroz hodnik, dok je tresnuo vrata svoje sobe. Srce mi se steglo. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, gledajući kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim krovovima. Jasmina, moja kćerka, stajala je naslonjena na dovratak, lice joj je bilo napeto, a ruke prekrižene.
“Mama, opet dramatizira. Znaš da Ena ima važan ispit sutra. Tarik uvijek pravi scenu kad nije u centru pažnje,” rekla je Jasmina, ali u njenom glasu nije bilo ni trunke razumijevanja.
Pogledala sam je, pokušavajući pronaći riječi koje bi je natjerale da shvati. “Jasmina, on je tvoj sin. I on treba tvoju pažnju. Ne možeš stalno samo Eni pomagati. Tarik osjeća da ga zanemaruješ.”
Ona je odmahnula rukom, kao da sam rekla nešto besmisleno. “Mama, ti uvijek pretjeruješ. Tarik je snažan, on će se snaći. Ena je osjetljivija, njoj treba više podrške.”
Sjećam se dana kad su se rodili – Ena prva, pa dvije godine kasnije Tarik. Jasmina je bila mlada majka, a ja sam joj pomagala koliko sam mogla. Već tada sam primijetila razliku: kako bi nježno ljuljala Enu, dok bi Tarika često prepuštala meni ili njegovom ocu. Govorila sam sebi da umišljam, da će se stvari izjednačiti kad djeca porastu.
Ali godine su prolazile, a jaz se produbljivao. Ena je bila odlična učenica, povučena i tiha. Tarik je bio živahan, često nestašan, ali uvijek željan pažnje i pohvale. Jasmina bi Enu vodila na balet, kupovala joj nove haljine, a Tarika bi ostavljala kod kuće s ocem ili sa mnom.
Jednom sam pokušala razgovarati s njom ozbiljno. “Jasmina, djeca osjećaju kad ih ne voliš jednako. To može ostaviti posljedice.”
Pogledala me s onim pogledom koji sam znala još iz njenog djetinjstva – tvrdoglavo, gotovo prkosno. “Mama, ti si uvijek imala više strpljenja za mene nego za Lejlu. Jesi li ti bila bolja?”
Zaboljela me ta rečenica. Moja mlađa kćerka Lejla i ja smo imale težak odnos, ali nikad nisam mislila da sam bila nepravedna prema njoj. Možda sam griješila? Možda je ovo krug koji se ponavlja iz generacije u generaciju?
Prošle zime sve je kulminiralo. Tarik je došao iz škole s lošom ocjenom iz matematike. Jasmina je vikala na njega pred Enom: “Zašto ne možeš biti kao tvoja sestra? Ona nikad ne pravi ovakve probleme!”
Tarik je samo spustio glavu i otišao u svoju sobu. Kasnije sam ga našla kako sjedi na krevetu, suznih očiju.
“Bako, zašto me mama ne voli kao Enu? Šta sam ja pogriješio?”
Nisam znala šta da kažem. Zagrlila sam ga i šapnula: “Ti si moj zlatni dječak. Nisi ti ništa pogriješio. Nekad odrasli ne znaju pokazati ljubav kako treba.”
Ali te noći nisam mogla spavati. Pitala sam se gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li previše popuštala Jasmini? Jesam li trebala biti stroža kad sam vidjela prve znakove favoriziranja?
Lejla mi je jednom rekla: “Mama, ti si uvijek branila Jasminu, a meni si govorila da budem jaka sama. Sad vidiš kako to boli?”
Možda smo svi mi zarobljeni u svojim obrascima ponašanja koje nesvjesno prenosimo na djecu.
Jednog dana Tarik je nestao iz škole na nekoliko sati. Policija ga je našla kako sjedi na klupi u parku, sam i izgubljen. Kad su ga doveli kući, Jasmina je bila bijesna.
“Kako si mogao to napraviti? Znaš li koliko si me osramotio pred nastavnicima?”
Tarik je šutio, gledao u pod.
Tada sam prvi put povisila glas na Jasminu: “Dosta! Ne radi se ovdje o tebi! Tvoje dijete pati! Ako ga izgubiš zbog svog ponosa, nikad sebi nećeš oprostiti!”
Jasmina me gledala šokirano, ali nije ništa rekla.
Nakon toga sam češće provodila vrijeme s Tarikom – vodila ga na kolače u grad, slušala njegove priče o stripovima i fudbalu. Ena bi nam se ponekad pridružila, ali uvijek bi bila tiha, kao da osjeća krivicu zbog pažnje koju dobiva.
Pokušavala sam razgovarati s Jasminom o terapiji za cijelu porodicu, ali ona bi samo odmahnula rukom: “To su gluposti za Amerikance, ovdje mi to ne radimo.”
Ali ja znam da nešto moramo promijeniti.
Danas sjedim za stolom i gledam ih: Ena sjedi uz Jasminu, Tarik sjedi kraj mene. Između njih zid šutnje i nerazumijevanja.
Pitam se: jesam li mogla nešto učiniti drugačije? Jesmo li svi mi krivi što dopuštamo da ljubav bude mjerenje i usporedba?
Možda će neko od vas znati odgovor bolje od mene.
“Što vi mislite – može li se ljubav naučiti ili smo svi osuđeni ponavljati greške svojih roditelja? Jesam li ja mogla spasiti svoju porodicu?”