Moja sestra je dala sve za svoju djecu, ali kad je oboljela, ostala je sama

“Ne mogu vjerovati da ni danas nisu došli,” šapnula je Ivana dok sam joj mijenjala vodu na noćnom ormariću. Njene ruke su drhtale, a pogled joj je bio izgubljen negdje između mene i prozora kroz koji se probijalo sivo zagrebačko jutro. “Možda imaju posla, znaš kako je s mladima danas,” pokušala sam je utješiti, ali obje smo znale da lažem.

Ivana je bila moja starija sestra. Nakon što ju je muž ostavio zbog druge žene, ostala je sama s troje djece: Anom, Filipom i Lejlom. Sjećam se kako je radila dva posla, čistila tuđe stanove i navečer učila s njima matematiku. Nikad nije imala vremena za sebe. “Djeca su mi sve,” govorila bi dok bi prala suđe do kasno u noć. “Samo da njima bude bolje nego meni.”

Godinama sam gledala kako se žrtvuje. Kad bi Ana poželjela novu haljinu za maturalnu, Ivana bi mjesecima štedjela. Filipu je kupila prvi bicikl na kredit, a Lejli je platila privatne sate engleskog jer je željela da ima više prilika u životu. Nikad nije tražila ništa zauzvrat osim njihove blizine i ponekog zagrljaja.

Ali kad se razboljela, sve se promijenilo. Prvo su dolazili svaki vikend, pa svaki drugi. Onda su počeli slati poruke: “Mama, ne mogu danas, imam ispit.” “Mama, radim dužu smjenu.” “Mama, Lejla ima temperaturu.” I tako danima, tjednima. Na kraju sam samo ja ostala uz nju.

Jednog dana, dok sam joj mijenjala posteljinu, Ivana me pogledala s tugom koju nikad prije nisam vidjela u njenim očima. “Jesi li ti ikad požalila što nemaš djecu?” pitala me tiho. Zastala sam, ne znajući što da kažem. “Nisam,” odgovorila sam iskreno. “Ali gledajući tebe, pitam se vrijedi li sve ovo…”

Suze su joj krenule niz obraze. “Sve sam im dala… Sve! A sad kad mi najviše trebaju, nema ih.”

Pokušavala sam ih nazvati, slala poruke na Viber grupu: “Mama vas treba.” Odgovori su bili kratki ili nikakvi. Ana je jednom došla na pola sata i cijelo vrijeme gledala u mobitel. Filip se pojavio s djevojkom, donio cvijeće i otišao nakon deset minuta jer “mora na trening”. Lejla nije dolazila mjesecima.

Jedne večeri Ivana me zamolila da joj pročitam pismo koje je napisala djeci. Glas joj je bio slab, ali riječi su bile snažne:

“Draga djeco,
Znam da imate svoje živote i obaveze. Znam da nisam bila savršena majka, ali sve što sam radila, radila sam za vas. Ne tražim ništa osim vašeg vremena. Samo malo pažnje. Voli vas mama.”

Pismo sam ostavila na stolu u dnevnoj sobi. Sljedeći dan ga nitko nije pročitao.

Počela sam osjećati bijes prema njima. Kako mogu biti tako hladni? Zar ne vide koliko pati? Jedne subote Filip me nazvao:

“Teta Sanja, možeš li mi poslati maminu zdravstvenu iskaznicu? Treba mi za neki papir na faksu.”

“Filipe, znaš li da tvoja mama već tri dana ne jede? Da ne može ustati iz kreveta?”

S druge strane tišina.

“Znam… Ali stvarno nemam vremena sada… Reci joj da ću doći čim budem mogao.”

Spustila sam slušalicu i zaplakala.

Dani su prolazili, a Ivana je bila sve slabija. Jednog jutra me pogledala i rekla:

“Sanja, obećaj mi da ćeš ih voljeti i kad mene ne bude. Oni su još djeca… Možda nisu svjesni koliko boli nanose.”

Nisam mogla obećati. Nisam znala hoću li moći oprostiti.

Kad je umrla, u stanu smo bile samo ja i medicinska sestra iz doma zdravlja. Djeca su došla tek navečer, nakon što sam ih obavijestila porukom: “Vaša mama je preminula.” Ana se rasplakala tek kad je vidjela crnu traku na vratima. Filip je sjedio u kutu i gledao u prazno. Lejla nije progovorila ni riječ.

Na sprovodu su svi govorili kako je Ivana bila divna majka i žena koja je dala sve za svoju djecu. Gledala sam ih i pitala se gdje su bili kad joj je najviše trebala.

Danas često razmišljam o svemu tome dok sjedim sama u njenom praznom stanu i gledam slike na zidu: Ivana s djecom na moru u Makarskoj, Ivana na Aninom maturalcu, Ivana kako grli Filipa kad je diplomirao… Toliko ljubavi na tim fotografijama, a toliko praznine u stvarnosti.

Pitam se: Je li moguće da ljubav majke nije dovoljna? Što nam se dogodilo kao društvu da zaboravimo one koji su nas podigli? Bi li vi oprostili svojoj djeci ili biste osjećali isto što i ja?